Ljudsko meso za njega je bilo previse slano, rekao je Idi Amin kad su ga optužili da jede leševe svojih neprijatelja. Zvali su ga "Mesar iz Kampale" ili "Afrički Hitler". Bio je diktator iz Ugande koji je ubio 300.000 ljudi, iako je više volio da ga zovu "Posljednji kralj Škotske" ili "Osvajač Britanskog Carstva".

Idi Amin bio je jedan od onih ljudi koji su došli na vlast na silu nakon neuredne dekolonizacije Afrike. Rođen je oko 1925. godine, u običnoj muslimanskoj porodici. Kako bi napredovao, pridružio se kolonijalnoj vojsci, Kraljevskim afričkim strijelcima (KAR), 1946. godine. Ta se jedinica borila u Drugom svjetskom ratu, a nakon njegovog završetka koristila ih je britanska vlada za suprotstavljanje gerilcima.

Bio je to trenutak kada je Idi Amin ušao u KAR. Sa 190 centimetara visine i 100 kilograma odskakao je od ostalih. Bio je uključen u represiju nad drugim etničkim grupama, učestvovao u slučajevima poput "Chuka masakra" 1953. godine, tokom ustanka Mau Mau u Keniji. Neki tvrde da je u KAR-u naučio tehnike represije i uništavanja neprijatelja. Zapravo, bio je jedan od prva dva Uganđanina koji su postali oficiri.

Ujedinjeno Kraljevstvo se povuklo iz Ugande 1962. i tamo je započela borba za vlast. Državni udari, građanski rat, napadi i atentati. Prve političke korake poduzeo je s Miltonom Oboteom, s kojim je 1966. izveo državni udar i dijelio posao šverca zlata. Idi Amin je tada postao moćnik te je uz pomoć vojske 25. januara 1971. izveo državni udar.

Preuzimanje vlasti bilo je krvavo. Kao i drugi genocidi, započeo je likvidacijom ugandske elite, političara i uleme I svećenstva. Azijska trgovačka zajednica, koja je držala brojne poslove, morala je pobjeći iz zemlje. Obote je otišao u egzil u Tanzaniju, gdje je planirao svoj povratak na vlast. Amin je prihvatio nacionalistički i antikolonijalni diskurs, u isto je vrijeme osuđivao apartheid u Južnoj Africi i aplaudirao rasnoj politici nacionalsocijalizma.

Osnovao je Jedinicu javne sigurnosti i Državni istražni ured koji su bili zaduženi za imenovanje “neprijatelja vlasti”. Uspostavio je zatvorsku strukturu u koju su slani politički zatvorenici. Svi genocidi imali su model logora, u ovom slučaju to je bio zatvor Makindye, gdje su hiljade zatvorenika mučene do smrti. Jednom prilikom stavio je 32 bivša oficira u jednu sobu i minirao ju je. Svećenik John Kakonge ubijen je udarcima čekićem na smrt. Drugi su bili prisiljeni jesti sol. Leševi su bačeni u Nil.

Idi Amin je imao šest žena, neki kažu devet, koje je maltretirao. Četvrtu je ubio I raskomadao. Posljednja je imala 19 godina i imala je dečka kad ju je diktator upoznao. Momak je nestao. Tačnih podataka nema, ali se priča da je imao 45 djece. Naravno, Idi Amin se hvalio kako je odličan ljubavnik.

Ubio je svog ministra vanjskih poslova čije je tijelo pronađeno u Nilu. Do tada ga je Zapad ostavljao na miru, kao i sovjetski svijet, koji mu je davao oružje. Smrti nisu bile važne.

Amina je u Buckinghamskoj palači primila engleska kraljica Elizabeta II. kao i papa Pavao VI. Saudijska Arabija ga je obasula milionia kako bi Ugande napravio muslimanskom zemljom iako je u njoj živjelo samo pet posto muslimana. Amin je ubijao sve, i muslimane, i kršćane i Jevreje, a isto je učinio i s plemenima Acholi, Langi i Baganda. Unatoč tome, Amin je bio simpatičan lik u SAD-u i Evropi.

Idi Amin održavao je i  bliske odnose sa bivšom Jugoslavijom, Amin i njegovi ministri nekoliko su se puta zvanično sreli sa Titom, Službeni diplomatski odnosi između dviju zemalja uspostavljeni su 1963. godine. Obje zemlje bile su članice Pokreta nesvrstanih, prvi službeni državni posjet Ugande i Jugoslavije dogodio se 1965. godine kada je Jugoslaviju posjetio premijer Ugande Milton Obote. Predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito uzvratio je državni posjet posjetom Ugandi 20. februara 1970. godine. Idi Amin posjetio je Jugoslaviju u aprilu 1976.

Njegov kraj počeo je iste te 1976. godine kada je dopustio ulazak u zemlju palestinskih i njemačkih terorista koji su oteli Izraelce. Izraelski vojnici spasili su svoje sunarodnjake, njih 103 u 53 minute. To je promijenilo međunarodnu situaciju koja je do tada bila u korist Idi Amina. Tanzanijska vojska i Ugandski nacionalni oslobodilački front napali su zemlju 1979., a Amin se sklonio u Libiju, kod Gadafija i u Irak kod Sadama Huseina.

Konačno skrasio se u Saudijskoj Arabiji, gdje je vodio život besposlenog milionera sve do smrti, 16 augusta 2003. godine.