Spuštam se do granapa niz ledom okovani mahalski sokak, oprezno, polahko, sredinom, gdje ostataka nezaleđenog snijega još ima, iskusno se naginjem naprijed, jer “prokližem li”, padnem li, past ću unazad i pad će biti manje bolan, a kad prođoh oštru, preopasnu krivinu, krivinu gdje se i ljeti i zimi saobraćajni udesi najčešće dešavaju, s olakšanjem odahnuh i uđoh u granap.

– Jesi li pao – odmah pita prodavačica, dobra žena i prva komšinica.

– Nisam.

– Išao si sredinom sokaka?

– Da.

– I ja, drukčije ne može, sa strana je led ledeni. Autom niko nije prošao?

– Nije, jer da jeste, sad s tobom ne bih pričao.

– Znam. I ja sam jutros strahovala, naročito na onoj krivini, a kad sam je prošla, othuknula sam. Znaš, stvarno mi to nije jasno. Jesu li ti ljudi pomahnitali, pijani, drogirani? Pa kako će se, zaboga, automobilom spuštati niz zaleđeni sokak, a nije im nužda, imaju alternativu? I šta se desi? Na krivini izgube kontrolu nad vozilom i zakucaju se u nečiju ogradu. Svake se zime to dešava, baš svake.

– Ne znam šta bih ti rekao, osim, možda, da ne bi bilo loše odseliti se iz mahale.

– Da znaš da često razmišljam o tome. Ne mogu i ne želim biti u stalnoj strepnji hoće li me ili neće pregaziti neka drogirana budala, jer, a ti to dobro znaš, i ljeti se dešava isto.

– Da, znam.

Kupujem hljeb i još neke sitnice, pozdravljam je i izlazim.

Nakratko zastadoh ispred granapa. Prolaznika nema. Dan je siv, tmuran, sve naokolo poklopljeno je kao tijesto gustom magluštinom, a obližnje zgrade, udaljene svega dvadesetak metara, uopće se ne vide, kao da ih nema. Kakva deprimirajuća slika, kakva jezovito realna projekcija istinskog čemera i jada, pomislih zgrožen nad onim u šta gledam (ili, tačnije, ne gledam, vidjeti se ne može ništa), pa se okrenuh i pođoh ka kući.

U povratku, premda sam zasnježenom stazom kročio krajnje oprezno, okliznuh se i padoh, na lijevu stranu, na stranu koja me i inače najviše boli. Jedva se nekako pridigoh. Sijeva mi u leđima.

– Jesi li dobro – reče otegnutim, unjkavim glasom starina M., koji je moje bolno prizemljenje vidio kroz prozor.

– Jesam, jesam...

– Šta reče?

– Kažem, dobro sam!

– Aha, aha... Ima li zime?

– Nema, prošla je.

– Kako? Šta reče?

Odmahnuh rukom i nastavih dalje. Kako je bol u leđima bivao sve jači, zastadoh, podigoh pogled i ugledah ovo: na preopasnoj krivini, na od udara skršenu ogradu komšinice A., doslovno se nasadio smrskani automobil. Vidim, vrata su otvorena, a vozača nema. Prilazim. A. stoji u avliji, pogubljena, prestravljena.

– Je li to on pobjegao – rekoh.

– Ne znam, otišao je nekud.

– Je li pijan?

– Mislim da nije, ali je bio jako uplašen.

– Jesi li zvala policiju?

– Nisam. Zar trebam?

– Naravno da trebaš. Zovi odmah!

– Hoću, hoću.

Idem dalje. Podno moje kuće, ispred garaže, okupilo se šest-sedam komšija. Rasprave nema, a jedino što čujem jeste histerični monolog komšinice B. Dok im prilazim, doznajem i zbog čega. Isti onaj koji se nasadio na ogradu komšinice A. prethodno je oštetio automobil B. muža, iščupao se, pokušao pobjeći i završio kako je završio.

– Aha, evo i njega, baš na vrijeme – reče ugledavši me, pa osiono nastavi:

– Dobro me sad slušajte, ali dobro! Ovdje, u ovom sokaku, osim mog muža, pravih muškaraca nema! Nikakvi vi muškarci niste, nikakvi! Svake se zime dešava isto, a vi ništa ne poduzimate! Ne može to više tako!

Šutimo. Dobro znamo s kim imamo posla.

– Da, da, svake zime isto, a vi ništa, ni prstom da mrdnete, baš vas briga!

– A šta bismo trebali poduzeti – ipak reče jedan od “nepravih” muškaraca.

– Otkud ja to znam?! Ti si muško, a ne ja! Smisli nešto! Trgni se, a i vi ostali! Jeste li muškarci ili niste? Jeste li?

“Gdje ja živim, mila moja majko”, prošaputah u bradu, okrenuh se i pođoh ka avlijskoj kapiji.

– Hej, stani, gdje ćeš sad?! Ne može to tako – podviknu raspamećena B. za mnom.

Ni osvrnuo se nisam.