Godine 1996, početkom maja, u nenajavljenu posjetu, prvu poslijeratnu, došao nam je vremešni i, za svoje godine, dobrodržeći očev rođak Ahmed. Brat i ja dočekali smo ga srdačno, majka ledeno hladno. Znao sam i zbog čega.

Ipak, premda je Ahmeda prezirala, zgotovila je izvrstan ručak. Poslije ručka sjedamo na terasu. Nedugo potom majka donosi kahvu, kolače i šerbe.

– Snaho, hvala ti na divnom ručku, odavno nisam ovako dobro jeo – reče Ahmed.

– Nema na čemu. A sad me slušaj, Ahmede! Evo, ugostila sam te kao insana, a ti insan prema meni nikad nisi bio. Meni i mom mužu pravio si velike probleme i ti odlično znaš o čemu pričam. Eto, toliko – skresa mu u facu ono što je, očito, dugo nosila u sebi i uđe u kuću. Nije se ponovo pojavila.

Šok. Teška, preteška tišina. Brat ustade i bez riječi uđe u kuću.

– Ahmede, otac mi je pričao da smo porijeklom iz Čajniča, ali nekako sumnjam u to jer takvu tvrdnju ničim nije argumentirao. Šta ti misliš o tome?

On, blijed k’o krpa, kratko me pogleda i u njegovim očima iščitah da je shvatio kako ovakvim pitanjem nastojim relaksirati mučnu situaciju, spasiti što se spasiti može, pa iznenađujuće mirno reče:

– Ne, nismo. Tvoj je otac vjerovatno bio pogrešno informiran, a što, opet, ne čudi jer, iz meni neznanih razloga, naši stari – moj otac, djed, pradjed – nikad o tome nisu pričali. Inače, prema mojim saznanjima, porijeklom smo iz Foče.

– Siguran si?

– Jesam.

Nakon polusatnog pretresanja porodičnog stabla, rođak je otišao, a ja, dok mi je sve još friško u glavi, napisao podužu bilješku. Evo dijela tog zapisa:

“Danas nas je posjetio očev rođak Ahmed. Rat je proveo u Austriji, u izbjeglištvu, kod djece. Premda u poznim godinama (skoro mu je osamdeset), izgleda jako dobro: bujna, prosijeda kosa, lice bez bora, snažan, autoritativan glas, energični pokreti. Tokom razgovora, a na moju inicijativu, dotakli smo se porijekla naše porodice. Rekao je da smo iz Foče, a ne iz Čajniča, kako je to tvrdio moj rahmetli otac. Naime, kako veli Ahmed, moj pradjed Avdija nije više mogao trpjeti česte napade, pljačke i pohare crnogorskih komita, pa je skupa s amidžićem Rašidom odlučio preseliti se u mirnije krajeve. Pješice, nakon tegobnog, višemjesečnog putovanja, došli su u Tuzlu, godinu ili dvije prije austrougarske okupacije, i zaposlili se u pekari. Vlasnik je bio izvjesni beg čije ime Ahmed nije upamtio. Kako su se pokazali kao odgovorni i oštroumni radnici, beg im je, očito procijenivši da su mu kao takvi korisniji za druge, složenije poslove, ponudio da upravljaju njegovim posjedima u Čeliću i Koraju. Ponudu su prihvatili, pa je Rašid otišao u Čelić, a Avdija u Koraj. Avdija je u Koraju izuzetno uspješno radio svoj posao, a, budući ambiciozan, od bega je, malo-pomalo, otkupljivao dijelove posjeda kojim je upravljao te relativno brzo postao imućan. Ahmed dalje navodi da je Avdija umro 1934. godine, da ga se dobro sjeća, da je bio izrazito visok, korpulentan i u Koraju poštovan. (...)”

Ostalo u ovoj bilješci nije odveć zanimljivo, a, ispostavit će se, ni vjerodostojno. Tek ordinarni faktografski podaci o iznajmljivanju podstanarske sobe u Atik Mahali, ženidbi Avdijinoj s Tuzlankom Nafijom, godine nepoznate, rođenju sina Abdulaha, kupovini trošne kuće u mahali Mejdan, služenju vojnog roka u Mađarskoj...

Rašid, nešto mlađi od Avdije, a u poslu ni izbliza vispren i uspješan kao njegov rođak, ulazi u brak, godine također nepoznate, s izvjesnom hromom i ubogom Kadunom, kćerkom čelićkog veleposjednika M. Ibrišimovića. U miraz, osim mladosti i snage, ne donosi ništa, svjestan da ne mora ništa dati, a dobiti može mnogo. I dobio je. Kuću, dućan, mlin, dvadeset dunuma zemlje i isto toliko šume. U brak ulazi iz čistog računa, a, veli Ahmed, pričalo se da s Kadunom u istu postelju nikad nije legao.

Eto, to je to.

Zbog čega o svemu ovome pišem? Evo zašto: u potonjim godinama pouzdano sam doznao da porijeklom nismo ni iz Čajniča ni iz Foče. Dalje, Avdija i Rašid jesu radili kao pekari u Tuzli, ali Avdija nije bio u braku s Tuzlankom Nafijom nego s Mevlom iz Brezovog Polja, a njihov prvi sin Abdulah rođen je u Koraju. Još dalje, Rašid je bio u braku s izvjesnom Brčankom, a ne s hromom i ubogom Kadunom. Nikakve Kadune nije ni bilo. U poslu je bio uspješniji od Avdije, a u Čeliću, i šire, slovio kao dobar, darežljiv čovjek, mecena.

Gledam u bilješku iz 1996. godine, u tekst prepun izmišljotina, u bezvrijedni zapis iz kojeg tek sporadično, stidljivo i nejako proplamsava poneka istina, a potom mirno, bez srdžbe, kao da činim kakvo bogougodno djelo, cijepam ga na komadiće i bacam u kantu za smeće. Tačno ondje gdje lažima i jeste mjesto.