Prisjećanja. Lijepa, ružna, ovakva, onakva, svakakva. Kako godine prolaze, sve ih je više, sve su intenzivnije, jače, a datosti vremena u kojem jesam iliti dešavanja svagdašnja zanimaju me tačno onoliko koliko nalazim da je potrebno ili, bolje rečeno, nužno. A zbog čega, nije teško pogoditi: ulazim u starost i sit sam, presit svega.
Tako, dok gledam u jezovito opustjelu ulicu koja je, čini mi se, koliko do jučer vrvjela od života, sjetih se jednog Bajrama, ramazanskog, zimskog, hladnog, godine 2001. (zašto baš ta godina, postoji jak razlog, ali isuviše je ličan i ne bih o tome).
Sjećam se, po izlasku iz mahalske džamije odmah sam krenuo ka središtu grada. Ondje ću, mislio sam, zasigurno sresti neke od prijatelja, razmijeniti čestitanja, popiti kahvu, potom obići mezarja i pokloniti Fatihu za duše voljenih mi bića. U povratku kupiti poklone za djecu i, na koncu, sjesti za svečanu sofru i bajramovati, kako i dolikuje.
Na Trgu slobode zapljuskuje me praznična vreva i tipično tuzlanski bućkuriš muzičkih stilova koji bučno izviru svuda naokolo i tvore ambijent “živopisnog” haosa.
Pružam korak, s mukom, pa i gađenjem, probijam se kroz tešku, zgusnutu, kakofoničnu zavjesu.
Susrećem prijatelje i poznanike, rukujemo se, grlimo, razmjenjujemo čestitke, trzamo se na praskove petardi, idemo u kafić, pijemo kahvu, neobavezno razgovaramo, ja bacam pogled na sat, ispričavam se drugim obavezama i izlazim na uzavrelu ulicu.
Tek što kročih na pločnik, vidim, vedar i nasmijan, prema meni žurno korača drag mi prijatelj, jedan od onih kojih više nema. Srdačan susret. Poziva me da sjednemo negdje. Prihvatam.
– Ni na šta ovo ne liči. Teški primitivizam – reče.
– Vidim.
– Znaš, izgubio sam svaku nadu da ćemo se kao narod, kao kolektivitet, ikad dozvati pameti. Ni rat nas nije ničemu naučio, a bili smo pred biološkim nestankom. A vidi ovo! Vidi ovaj krkanluk! Pa, čovječe, ovdje ima više alkohola nego na kakvom seoskom vašarištu! I to danas, u ovom mubarek danu! Veze to s mozgom nema. Ulje i voda. Nespojivo.
– To je opći osvrt i, u biti, slažem se s tobom, ali imaš li rješenje ili makar ideju kako da ne bude ovako kako jeste?
– Ne, nemam, već sam ti rekao da sam izgubio svaku nadu. Uostalom, nije na meni da iznalazim rješenje, to je posao nadležnih institucija.
– Kojih?
– Islamska zajednica, prije svih.
– Kako?
– Kako da urade taj posao?
– Da.
– Snažnom i osmišljenom medijskom kampanjom, apelima, upozorenjima...
– Pa rade to!
– Očito nedovoljno učinkovito.
– Hazreti Mevlana kaže da treba vremena da bi se krv pretvorila u mlijeko. Isto je s našim narodom. Konstituiranje određenog naciona dugotrajan je, višestoljetni proces. Dakle, treba nam vrijeme, a da li ćemo ga imati...
– Nastavi, nastavi!
– Ne mogu, teška priča. Jesi li autom?
– Jesam.
– Trebao bih obići mezarja, tri lokacije. Možeš li me odvesti?
– Za tebe sve. Idemo!
Brzo smo obišli mezarja, a po izlasku iz mezarja Borić, stojeći pored ceste koja vodi prema Gradini, prisjetih se nečeg zaboravljenog i u podsvijest arhiviranog.
– Vidi – rekoh – tokom rata često sam prolazio ovom cestom. Bila je kratica, najkraći put od moje kuće do kasarne. Jednom, prolazio sam ovuda, kasna je jesen bila, rominjala je sitna, ledena kiša, a ispod mene, vijugav i kao usukan u sebe, prostirao se izmučeni, polumrtvi grad, mračan, sumoran... Tad sam zastao, upravo na ovom mjestu, i dugo gledao u tu sablasno realnu projekciju istinskog čemera i jada; gledao sam, a u glavi mi samo jedna misao: “Dragi Bože, zbog čega sam ikad bio nesretan?” U tom strašnom trenutku, sve moje patnje, emotivne ponajprije, činile su mi se smiješnim, ništavnim, čak sam i stid osjetio. Eto tako. A sad bismo mogli...
– U redu, shvatio sam. Želiš mi reći da su moje opservacije glede sveukupnog stanja u ovom gradu preoštre, uopćene i da uvijek postoji gore od goreg. Dalo bi se štošta o tome kazati, ali ne bih otvarao tu priču, nije ni vrijeme ni mjesto. Gdje sad idemo?
– Kod mene. Moj si gost. I, molim te, nemoj me odbijati.
– Ama, napamet mi ne pada! Samo bi lud čovjek odbio tvoju izvrsnu juhu iz kesice i fantastičnu kupusnu kalju bez mesa.
– Zezaj, zezaj...
– Moram malo, drug si mi, pa ne zamjeri...