Prije nekoliko godina, kasna je jesen bila, nakon duge šetnje padinskim dijelovima grada, kroz tugaljivo opustjele mahale, mračne, zgasle, u sebe usukane, stižem do prelijepog tuzlanskog šetališta kakvim bi se podičili i mnogo veći gradovi. Tuzlaci ovo šetalište zovu Slana banja ili samo Banja. Nekad je tu, Austrougari su ga podigli, postojalo lječilište, slana banja, lijepo, arhitektonski ostvareno i u prostornu matricu, oivičenu visokim crnim borovima, skladno uklopljeno zdanje. Nema ga odavno. Slijeganje tla učinilo je svoje, a ljudski nemar zdušno pripomogao. Na istom mjestu, ili otprilike na istom, nalazi se mezarje-groblje u kome su ukopani stradali na Kapiji 25. maja 1995. godine, uglavnom mladi, premladi ljudi, ubijeni navođenim četničkim projektilom ispaljenim s planine Ozren. Zastajem i dugo gledam u bijele, ovalno oblikovane nadgrobne spomenike. Kako su u mezarju-groblju ukopani pripadnici svih konfesija, dvojim se, i ne prvi put, da li da dignem ruke i proučim Fatihu. Ipak, opet kao i svaki put, dižem ruke i učim, skrušeno, od srca.
Polahko, koracima mehkim kao pamuk, ulazim u mezarje-groblje. Prilazim jednom od mezara i spuštam se u čučanj. U njemu je ukopana moja negdašnja komšinica, u to vrijeme gimnazijalka, tiha, smjerna, učtiva i, ubrzo ću doznati, izrazito darovita pjesnikinja. Katkad bi dolazila kod nas. Moja supruga bi je uvijek srdačno primala, izljubila, posjela pored sebe i izokola, radoznalošću svojstvenom ženama, zapitkivala ima li momka i, ako ima, kad ćemo ga upoznati. Ona bi, pak, stidljivo (Bože, gdje li je nestao stid, a u toj djevojci, djevojčurku zapravo, toliko ga je bilo?), zajapurena u licu, poluoborene glave i kroz blagi, bezglasni osmijeh tiho odgovarala da momka nema. Dakako, razgovor između njih dvije time se ne bi završavao, otvarale su se druge teme, a, nerijetko, kad bih osjetio da svojim prisustvom kočim ili reduciram protočnost njihovih ženskih priča, ispričavao bih se i odlazio u drugu sobu. Pola sata kasnije supruga bi me pozvala, a naša mlađahna komšinica, unezgođeno i očito na nagovor moje žene, pružala bi mi nekoliko listova s pjesmama uz ljubaznu molbu da ih pročitam i iskreno se odredim vrijede li ičemu. A uglavnom su vrijedile. I iznenađivale. U njenoj poeziji nisam nalazio ni najmanju naznaku patetike, profane emotivne patetike, prirođene njenim godinama, naprotiv, iščitavao sam misaonu, začuđujuće zrelu liriku, premreženu lucidno doziranom upotrebom stilsko-izražajnih sredstava, nenametljivim metaforiziranjem ponajprije, ukratko, u rukama sam imao čisti simbolizam, u njenom slučaju nesvjestan, intuitivan, katkad i mračan, što sam joj u jednom razgovoru i rekao, a ona se složila, zahvalila na iskrenoj i otvorenoj prosudbi, priznala da ne zna šta je simbolizam, ali, eto, samo tako zna pisati, ma kako god se to zvalo. Sačuvao sam jednu njenu pjesmu, mada je imala i boljih. Evo je:
“U htijenju bez žurbe,
stigoh do ruba smisla.
‘Samo smiješak zadržite, molim!’
– promače natpis odnekud.
Vidim – horizont treperi
i snovi se ukazuju.
Samo šapat, ali ne! – to jeka odobrava:
tu si, tu, tu…
Sumnje više nema:
Gospodaru svjetova povratak je moj.”
Začudo, premda sam je poticao, nije ni pomišljala publicirati neku od svojih pjesama, a, u jednom trenutku, vidjelo se krajnje nevoljko, rekla mi je i zbog čega, no kako je riječ o dubokoj intimi, o nečemu što je, kako je kazala, povjerila meni, mojoj ženi i nikom više, ne bih o tome. Neka tajna koja je otišla s njom ode i sa mnom. Nekoliko mjeseci prije početka četničkog divljanja, u vrijeme kad je gimnaziju privodila kraju i spremala se za fakultet, odselio sam s porodicom u drugi dio grada. Nisam je ponovo vidio. Nikad.
I, evo, sad, u ovom dvadeset petom danu mjeseca novembra, prohladnom, tmurnom, usred mezarja-groblja, usred teške, mukle tišine koja, za one koji to mogu čuti, zvoni od rječitosti, čučim pored njenog mezara, prazan, bespomoćan, zakovan. Jedino što sam uspio izustiti bilo je: “Lijepo dijete moje”, a zatim sam se digao i otišao.
Dan je državnosti. Tim povodom, na Trgu slobode, okupio se meni nesklon lokalni politički establišment. Drže govorancije, otrcane, podrazumijevajuće. Obavještavaju prisutne da im je Bosna i Hercegovina jedina domovina, da drugu nemaju, da je moraju čuvati i sačuvati i tome slično. Prolazim pored njih, idem svojim putem. Ali jedan od govornika, očito uočivši me, naglo mijenja papagajski narativ, jeftinom aluzijom kači se na moje pisanje i, koliko sam mogao čuti i razumjeti dok sam se udaljavao, počinje emfatično baljezgati kako je Tuzla uvijek bila i ostala slobodarski, antifašistički grad, kako u Tuzli nema nikakvog diktatora i diktature... Ostalo nisam čuo, zamakao sam iza ugla. Dakle, razmišljam dok prolazim kroz Tabašnice, emfatični, meni neskloni lik i, pride, lažni antifašista, kakav je, uostalom, i njegov mentor, prilježno čita moje tekstove. Neka, lijepo. Možda nešto i nauči.
Idem dalje. Odjednom, bez ikakve najave, bljesnu mi parafraza posljednjeg stiha citirane pjesme: “Bože, pomisle li oni ikad da se Tebi moraju vratiti?”
Ne, znam, ne usuđujem se izricati bilo kakav sud, jer i oni su ljudi.
Pa kakvi-takvi.
