Nekad davno, koncem osamdesetih godina, onako usput, u haremu naše mahalske džamije, tih, blag i odmjeren čovjek reče mi ovo: “Do pedesete godine život je prepun krivina. Nakon pedesete životni je put uglavnom ravan. Voziš se tim drumom tačno onoliko koliko treba, koliko je suđeno, a dok putuješ, ostaju ti samo uspomene.”

Sjećam se, njegove riječi, riječi preiskusnog čovjeka, i čuo sam i ne čuo, nisu me se ticale; pedeseta godina, u mojoj tadašnjoj svijesti, bila je daleki futur, ali sad, danas, kada sam odavno prevalio pedesetu i uglavnom se vozim ravnim životnim drumom, prolazne, efemerne datosti vremena i ambijenta u kojem jesam ne dotiču me se previše, a sjećanja, i ovakvih i onakvih, zaista je sve više, katkad mi se učini mnogo, mnogo više no što bih to htio.

Tako, ovih dana, dok poput pustinjaka sjedim na terasi i gledam kako u susjednoj avliji komšija B. prastarom kosilicom na jedvite jade pokušava pokositi neveliki travnjak, prisjetih se, ko bi sad znao zbog čega, jedne davne i naizgled ni po čemu osobito zanimljive sličice.

U proljeće 1993, te druge i u svakom smislu zastrašujuće teške ratne godine, u mojoj avliji, u nevelikom voćnjaku, za stolom ispod stabla probeharale breskve okupili smo se komšija B., zvani Gadafi, moj rođak E. i ja. Sjedili smo šutke, motali preljutu gradačačku škiju i pili kahvu. Otkud nam kahva u to vrijeme, u vrijeme polugladi i sveopće oskudice, ne mogu se sjetiti, ali dobro pamtim da je tih dana bilo kratkotrajno primirje, kakvih je, kratkih i klimavih, tokom rata bilo bezbroj.

– Ma, da vam kažem – presiječe šutnju Gadafi – naš svijet još misli da će ovo zlo koje nas je snašlo brzo proći, da je sve ovo nekakav nesporazum, greška. A vidi onog Jasera Arafata! Počeo čovjek ratovati u petom razredu osnovne škole, a sad mu skoro sedamdeset! Šta misliš, bolan, bolan, koliko je on mirovnih sporazuma u životu potpis’o, pa ništa!? Tako će biti i s ovim primirjem. Ne bi me iznenadilo kada bi dušmani večeras počeli rokati po nama.

  1. i ja šutimo. Dobro smo znali da spominjanje Arafata nije slučajno, da će ubrzo uslijediti njegova, Gadafijeva, beskrajna priča o svekolikom stanju u arapsko-islamskom svijetu, pa se E. usiljeno nakašlja, nabrzinu iskapi kahvu, reče da je zaboravio uraditi neki neodložan posao, diže se, pozdravi nas i ode.

Uzgred, komšija B., kao građevinski radnik, proveo je početkom osamdesetih godina pet-šest mjeseci u vreloj alžirskoj pustinji. Ali, nezadovoljan uslovima života i rada te plaćom, koja je bila bitno manja od dogovorene i ugovorom ovjerene, jednostrano prekida ugovor, vraća se kući i počinje uzduž i poprijeko kuditi autokratski režim alžirskog predsjednika Moamera Gadafija.

Komšiluk je bio zgranut. Svi su mu govorili da griješi, da je pomiješao i kruške i jabuke, i babe i žabe, i lonce i poklopce, ali nije to dopiralo do njega, naprotiv, smijao nam se i nehajno odmahivao rukom, pa prišiti mu takav nadimak bilo je naprosto neizbježno (nedugo potom rekao je da se zezao, no niko mu nije povjerovao i nadimak je ostao).

Nekako u isto vrijeme raspada mu se brak, što za ostatak priče nije bez značaja. Tiha i smjerna D., žena iz koje je isijavala čudesna ljepota i od koje je svima nama dolazilo samo dobro, sita i presita B. budalaština, a o detaljima ne bih, napušta ga, odlučno i definitivno.

P.S. O bračnom brodolomu nikad i nikom ništa nije pričao, no svima je bilo jasno da neizmjerno pati, pa komšijskih pitanja o tome iliti dosipanja soli na ranu nije bilo.

Helem, počelo je... E. se, kako rekoh, već ispalio, ja, opet, nemajući kamo, zaronio sam u neko drugo, daleko vrijeme i sve što sam čuo bio je neartikulirani žubor B. riječi. Najednom, kao iz polusna, prenuo me je lavež psa avlijanera i tada začuh kako oborene glave šapuće: “A da sam je volio, jesam, zaista jesam.”

Govorio je o D., prvi put nakon tolikih godina, a ja sam sve to, njegovu duboko intimnu ispovijest, baš onako neuljudno prespavao. Ništa više nije rekao. Pušio je i netremice gledao u imaginarnu tačku.

Vrpoljim se unezgođeno, jer trebalo je nešto reći, pa, na koncu, ne znajući šta bih, izustih izlizanu utješiteljsku šupljaru: “Šta se može, moj B., tako je to sa ženama”, a potom i drugu, još grđu:

– Ima jedna poslovica, albanska: “Ko drži orla za rep i ženu za riječ, može se reći da ništa ne drži.” Znam da ovo nije bogzna kakva utjeha, ali, eto – procijedih ljut na sebe k’o puška jer, brzo shvatih, bilo bi bolje da ništa nisam rekao, da sam šutio i tako mu snažno dao do znanja da saosjećam s njim, no bi prekasno.

– Da, da, tako je, baš tako – jedva čujno izusti, a teška muška suza skliznu mu niz izmučeno lice i ostavi krupan, mokar trag na desnoj nogavici. Zašutjeli smo.

Eto čega sam se prisjetio dok poput pustinjaka sjedim na terasi i gledam kako komšija B. prastarom kosilicom na jedvite jade pokušava pokositi neveliki travnjak.

Htjedoh ga dozvati, pozdraviti, ali buka je prevelika, a ni B. ne čuje najbolje, pa ustadoh, uđoh u kuću i počeh pisati ove redove.