Nedavno, nakon mnogo godina, na ulici sam vidio negdašnjeg bliskog mi prijatelja. Išao mi je u susret uskom uličicom koja spaja Trg slobode i Most s kipovima: jordamli uznosit, neprirodno podignute glave, promijenjenog izraza lica. Sve i da smo htjeli, susret nismo mogli izbjeći. Zapravo, jesmo, mogli smo, mogao je, recimo, neko od nas ući u bilo koju radnju, graditi se da ga nešto interesira, zapitkivati ovo ili ono, kupiti tako minutu-dvije vremena, koliko je potrebno da onaj drugi prođe, zamakne, a potom izaći i mirno nastaviti svojim putem.

Ali ništa od toga jer takav uzmak (dalo se to u zraku osjetiti dok smo se neumitno sučeljavali) bio bi očita manifestacija slabosti, nemoći, straha, poraza, na koncu. Takvo šta, takav ishod – jasno se to mogli vidjeti na njegovom od silne sasređenosti skamenjenom licu – moj bivši prijatelj nipošto nije htio, a, naravno, ni ja. Išli smo uskom pješačkom stazom jedan drugom u susret, ovlašno se očešali ramenima i mimoišli, dakako, bez pozdrava, kao dva potpuna neznanca. I to je sve.

Ipak, taj susret nije me ostavio baš potpuno ravnodušnim, pa po povratku kući, u jednoj od kartonskih kutija u kojima čuvam sve i svašta, pronalazim nekoliko pisama koja mi je pisao dok sam bio u vojsci.

U njima iščitavam uglavnom žalopojke o problemima s hirovitom djevojkom s kojom je u to vrijeme bio u vezi, o nesuglasicama s roditeljima, o gitari kojom nije zadovoljan, a novu i bolju ne može dobiti (prisjetih se da sam mu u odgovoru na ovo pismo neuvijeno sugerirao da ne bi bilo loše da se prihvati kakvog posla, a posla je preko Studentskog servisa bilo za svakog ko je htio raditi, te da bi na taj način sasvim izvjesno mogao doći do nove i bolje gitare), pa otud i nesuglasice s roditeljima i tako dalje.

Dok čitam njegova pisma, uviđam da piše gotovo isključivo o sebi, mene na mapi nema, tek sporadično, efemerno, u beznačajnim naznakama, pa kako se još jednom uvjerih da mi zaista nikad nije bio prijatelj, spakovah ih i nehajno bacih u kutiju, no, kako osjetih da to nije dovoljno, ponovo ih uzeh, iscijepah i bacih u kantu za smeće.

U istoj kutiji ugledah pismo čiji je pošiljalac Mike Flanagan, moj stari londonski prijatelj: režiser, glumac, dramski pisac, dramaturg, pjesnik, novinar i, prije svega, iznimno obrazovan, osebujan čovjek, prepun lijepih, lucidnih ideja i inicijativa, riječju, osoba kakva se rijetko sreće i dugo pamti.

Bio je u potpunosti teatarski čovjek te smo, onoliko koliko su moje obaveze dozvoljavale, najviše vremena provodili skupa u nekom od londonskih pozorišta u kojem bi Flanagan bio angažiran. Sjedio bih sa strane i posmatrao čitaću probu ili radne dijaloško-monološke dionice pozorišne predstave u nastajanju. Bila su to fascinantna iskustva.

Dakle, držim u ruci njegovo pismo napisano i odaslano 1996. godine. Netremice, sa sjetom i bujicom prisjećanja, gledam u nj. Nema Flanagana, otputovao je, prije dvije godine.

Čitam:

“Dragi prijatelju,

nadam se da si živ i zdrav i na istoj adresi koju si mi svojedobno dao, a ako nisi (mislim živ, čuo sam za rat u Bosni), moje su molitve s tobom.

Nedavno sam napisao i postavio novi dramski komad u jednom pozorištu u Portlandu. Postavka je doživjela lijep uspjeh i, prema prvim reakcijama publike i kritike, vjerovatno će biti dijelom stalnog repertoara ovog pozorišta.

Veliki uspjeh, složit ćeš se?! No, bez tvoje pomoći, uvjeren sam, teško da bih uspio. Zasigurno se pitaš kako je to moguće? Eto, moguće je, a evo i zbog čega: u dramski predložak, inače eksperimentalno strukturiran, inkorporirao sam tvoje dvije pjesme koje su mi se osobito dopale.

Mnogi su, čestitajući mi, ukazivali upravo na uspjele i lijepo složene lirske pasaže u predstavi, a ja sam bezočno lagao i gradio se njihovim autorom. Molim te, oprosti mi!

Ti, naravno, teško da bi ikada saznao za moju malu krađu, ali osjećam se... Ne, nisam mogao ne reći ti sve ovo, tim prije jer si zbog mene izgubio i onaj posao u Londonu.

Ako potvrdiš primitak ovog pisma, u znak zahvalnosti poslat ću ti integralni dramski tekst i druge materijale vezane za predstavu. Nadam se da hoćeš, a do tada... Oprosti mi!”

Dakako, odgovorio sam na njegovo pismo, naglasio da pjesme o kojima govori nisu moje, da sam ih preveo iliti prepjevao i da je u pitanju nesporazum te da nema razloga ispričavati mi se.

Vraćam pismo u kutiju, zatvaram je i šapućem: “E, ovakva pisma pišu pravi prijatelji.”