Priču koja slijedi davno sam čuo od djeda Hasana, a zapisao ju je i od zaborava spasio Alija Hamzić. U usmenoj i pisanoj interpretaciji priče razlike postoje, katkad i znatne. Valjalo je to pomiriti, naći zajednički narativni presjek. Našao sam ga. Ili bar mislim da jesam. Ovo je moja verzija, “pomirena”.
U najkraćem, moglo bi se ovako reći: Bio nekada davno u Koraju neki Muharem Jukić, samouki prosvjetitelj, bibliofil, znalac usmene narodne književnosti, riječju, svojevrsni onovremeni golijard (golijard: srednjovjekovni putujući učitelj, a što, nažalost, doznat ćemo i zbog čega, Muharem nije mogao biti) za kojeg se ne bi znalo niti da je postojao, a kamoli prosvjetiteljski djelovao da nije bilo Alije Hamzića, neumornog hroničara Koraja, koji je u jednoj od svojih etnografskih studija ostavio jezgrovit i pažnje vrijedan zapis o njemu.
Iz Hamzićevog zapisa doznajemo da je ovaj u svakom smislu zaista nesvakidašnji čovjek u ranim dvadesetim godinama ostao nemoćan u nogama, ali, vele pamtitelji na koje se Hamzić poziva, nije očajavao zbog toga nego je smisao svog prolaznog bitisanja našao u revnoj predanosti vjeri, knjigama, te kazivanju i tumačenju mnogo čega iz prebogatog korpusa bošnjačke usmene narodne književnosti, a vele i to – oni koji su slušali njegova pripovijedanja ili, pak, usmenom predajom doznali nešto o tome – da je počesto citirao ili parafrazirao riječi čuvenih islamskih učenjaka, pojednostavljivao ih i prilagođavao uglavnom mlađahnoj publici, te naglašavao da “niko ne griješi svojevoljno, jer ljudi griješe zato što ne znaju, a onaj koji ne zna ne može griješiti, jer ne može raditi protiv svog neznanja, a ako, pak, takav radi nešto loše, to je nedvojbeni znak da nije posjedovao pravo znanje, nego samo prividno, a takvo šta nije ga moglo uputiti na pravi put, jer je samo pravo znanje potpuni znak sigurnosti.” (Navod je iz Hamzićevog zapisa, op. a.).
Mahalska su djeca rado provodila svoje slobodno vrijeme kod Muharema, pažljivo slušala njegova pripovijedanja, o bosanskoj historiji, znamenitim Bošnjacima, pa je za mnoge od njih Muharemova kuća bila mjesto gdje su saznavali ono što se u školi nije ni spominjalo, mjesto gdje su pročitali vrijedne knjige, učili Kur’an, slušali priče o vjerovjesnicima...
U znak zahvalnosti, brinuli su o Muharemu: pospremali, prali, čistili, donosili vodu s izvora Bulkovača, njegovali i zalijevali avlijsko cvijeće, za zimskih dana održavali kuću toplom, a i inače, veli Hamzić, Muharemova je kuća bila otvorena za svakoga i u svako doba te su, osim mahalske djece, kod njega često svraćali ugledni čaršijski ljudi, prijatelji iz okolnih mjesta, neznani musafiri koje bi put nanio u Koraj i sa svakim od njih Muharem je postupao dobrohotno, gostoprimljivo i imao šta i o čemu razgovarati.
Ipak, duboko u sebi, nesretan je bio Muharem Jukić. U ranoj mladosti, prije no što će ga bolest zatočiti u kuću, bio je silno zaljubljen u izvjesnu Šahu, djevojku iz susjedne mahale, a, navodno, istom rasplamsanom silinom i ona je voljela njega, međutim, ispostavit će se da nije bilo baš tako. Autoru ovog teksta godine neznane (ni djed ni Hamzić nisu naveli kad je živio i djelovao korajski prosvjetitelj) u Koraj su stigli neki musafiri i jabandžije iz Vražića, odsjeli u Šahinoj mahali, a jednom od njih Šahina ljepota nije promakla pa je poželi za ženu, nagovori da se “ukrade” i pođe za njega, ona, opet, pristade, zaboravi Muharema kao da ga nikad nije ni bilo, te s nenadanim izabranikom, koji joj se, očito, jako dopao, preko noći napusti Koraj i ode u Vražiće.
Čuvši za to, Muharem je bio skrhan. Vele da se tad zatvorio u napuštenu vodenicu (Korajci su je zvali Gornjuša), ostao u njoj danima, bez jela i pića, a komšije su danonoćno mogle čuti gromke ridaje unesrećenog čovjeka.
Ali, ipak, kada se malo pribrao, premda svjestan besmislenosti takvog nauma, otišao je u Vražiće, na “Trešnjarevo” (o “Trešnjarevu” usmena i pisana predaja također ništa ne kazuje, a riječ je vjerovatno o godišnjem narodnom veselju – teferiču upriličenom krajem maja ili početkom juna, u vrijeme berbe trešanja, op. a.), uz slabašnu nadu da će na teferiču susreti Šahu, razgovarati s njom, privoljeti je da mu se vrati, ali, uzalud, niti ju je vidio tom prilikom niti ikad više.
Hranu su mu donosili rodbina i komšije. Znao se, vele, nepisani red kad i ko donosi pojedini obrok, a priča se i to da se najviše radovao kad bi mu hranu spremila mlađahna rodica Zinka, djevojka koja ga je svojom pojavnošću podsjećala na prevrtljivu, ali, ipak, nikad zaboravljenu Šahu.
U poznim godinama, nedugo prije preseljenja na pravedni svijet, katkad bi govorio svojim gostima kako bi volio još jednom vidjeti čaršiju i proći korajskim mahalama. Stoga, smislili su i napravili mahalski momci improvizirana invalidska kolica, posjeli Muharema u njih i učinili ono što je želio.
Preselio je nekoliko mjeseci poslije, a, navodno, na stočiću pored kreveta ostavio je hartiju na kojoj je pisalo: “Neka kućna vrata nikad ne budu zaključana!”
To je sve, kratko i nepretenciozno. Ništa nisam domišljao, mada sam mogao, a, iz stilsko-estetskih razloga, možda i trebao. No, eto, nisam. Opasna je rabota stavljati ljudima u usta ono što nisu izrekli. Izbjegao sam to.
Kako rekoh, ovo je moja “pomirena” verzija priče o korajskom prosvjetitelju Muharemu Jukiću, a nakana čista, ljudska – izvući ovog dobrog čovjeka iz maglina zaborava. Nadam se da sam uspio.
