Čitajući tekstove i komentare o nedavno preminulom dr. Dragoljubu Lazareviću, pukovniku, ljekaru u nekadašnjoj Vojnoj bolnici u Sarajevu, a zatim, u vrijeme Agresije, ljekaru u Bolnici Glavnog štaba tzv. Vojske RS-a, čovjeku čijim se likom i djelom u ovom tekstu neće baviti, prisjetio sam se jednog u zaborav potisnutog ljekara, također Srbijanca, Užičanina Dragana Bučića, koji se, ko bi sada znao uslijed kakvih životnih silnica, početkom prošlog stoljeća obreo u Tuzli, radio u tadašnjoj Općoj bolnici, živio u kvartu Srpska varoš i mladalački zaneseno sanjario o podizanju bolničkog internata, svoje zadužbine, s dobrohotnom nakanom da se u ovoj medicinskoj ustanovi, osim imućnih ljudi od kojih je ostvarivao prihod, besplatno liječe siromašni žitelji Kiseljaka i okolnih sela, pripadnici svih konfesija.

I uspio je. Nedaleko od Tuzle, u naselju Kiseljak, na jednoj od blagih uzvišica ponad Sprečkog polja, ispod koje je krivudala tada bistra i zdrava rijeka Spreča, dr. Bučić podiže neveliko, ali lijepo bolničko zdanje, koje će u narodu dobiti ime “Sanatorijum” i u kojem su se, pričali su stari Tuzlaci, zaista liječili siromašni i obespravljeni ljudi, ali i oni (čitaj: bogataši) čija hospitalizacija nije bila nužna, a što, opet vele, dr. Bučiću nikad nije zasmetalo te je i takve pacijente primao i medicinski zbrinjavao.

U potonjim godinama, navode isti izvori, kako je u okviru “Sanatorijuma” imao lijepo uređen park, šetalište te klupe i stolove, iz Tuzle i okolice česti “pacijenti” bili su bogataši, akšamlije, tadašnja tuzlanska elita, a nešto kasnije i raspojasani komunistički vlastodršci, čime je altruistična Bučićeva nakana počela gubiti svoju svrhovitost i smisao, čega je dakako bio svjestan, pa je, priča se, sredinom pedesetih godina, neposredno pred potapanje Sprečkog polja i izgradnje najveće vještačke hidroakumulacije u Bosni i Hercegovini jezera Modrac, prekinuo s ljekarskom praksom, a ključeve bolničkog internata, svoje zadužbine, predao u ruke onih kojima su tjelesne naslade bile važnije od pružanja medicinske skrbi siromašnim pacijentima.

No, vratimo se malo unazad. Naime, godine 1925. dr. Bučić, a što opet dosta govori o širini njegove ličnosti, o svom trošku i pod neposrednim urednikovanjem, pokreće dva lista pod nazivima: Rad i Sredina.

Nažalost, nisam imao priliku iščitavati ove listove, a oni koji jesu vele da su oba lista ustvari bili časopisi, koncipirani po mjeri i ukusu njenog osnivača, te da je dr. Bučić pokretanjem ovih časopisa u biti pokušao probiti se u svijet iz provincijalne učmalosti, međutim, vrijeme će pokazati, bezuspješno.

Časopisi će ubrzo biti ugašeni, a mnogo godina poslije, krajem šezdesetih, kada dr. Bučića više nije bilo, i njegov će bolnički internat tadašnja rigidna vlast sravniti sa zemljom.

Inače, o njemu nisam mnogo doznao. Tek ponešto iz priča starih Tuzlaka, šturih, površnih, katkad i kontradiktornih.

Jedini, barem meni, znan tekst o dr. Bučiću, pa kakav-takav, iz pera je tuzlanskog slikara i publiciste Ćazima Sarajlića, objavljen u Oslobođenju februara 1991. godine.

Sarajlić, koji se sjećao Bučića, bolničkog internata i hedonističke atmosfere u Kiseljaku tokom pedesetih i šezdesetih godina, pored ostalog, piše:

“(...) Sa sjetom se tog ‘Sanatorijuma’ sjećaju posljednji stari Tuzlaci, sinovi bivših aga i begova, razmaženi trgovački sinovi, već ostarjele tuzlanske ljepotice, bivši hamali i furmani, danas preobraćeni bogatuni, kafedžije, pekari, šnajderi, frizeri i slastičari, čaršijska djeca, očevi, maćehe...

Nestalo je one škripe na modrozelenoj verandi Bučićevog zdanja, nestalo je cvrkuta ševe, ali i cvrkuta dvoje zaljubljenih i njihovog uzajamnog: ‘Volim te’, nestala je ona pjesma, tiha, umilna, topla i bolna, nestao je onaj dert prosipan sa struna posljednjeg kiseljačkog sazlije.

Potopljen je i onaj zdenac ljekovite vode. Potopio ga je Modrac, garav i ružan. Zna se da ga je, uporedo sa ‘Sanatorijumom’, podigao doktor Dragan Bučić. Neko to naziva hajrom, neko zadužbinom, a drugi nikako do česmom.”

Na kraju ovog lošeg teksta (pisao je o svemu, a najmanje o dr. Bučiću), Sarajlić, ipak, lucidno zaključuje:

“Uskoro će izdahnuti i ovo stoljeće, a Tuzla već više od pet decenija nije dobila svoj obnovljeni Rad, a izgleda nije postala ni Sredina.”