Bio je to naš posljednji susret prije tri godine, početkom aprila, u vrijeme zahuktavanja pandemije. Bilo je ovako:

Odmah sam ga prepoznao, mada je bio pedesetak metara ispred mene, a ne sjećam se kad smo se posljednji put vidjeli. U ratu, možda.

Hodao je, za njegove pozne godine, neobično brzo, rasklimatano, nesigurno, teturajući, kao da je od nekog ili nečeg bježao ili mu se negdje jako žurilo. Mogao je, razmišljao sam dok sam mu se primicao, svakog trenutka spotaći se o nešto, izgubiti ravnotežu, pasti, povrijediti se.

Bio je to F., otac mog davnašnjeg prijatelja, a ustvari (slijed nelijepih dešavanja objelodanit će to), iznimno prijetvornog dvoličnjaka od kojeg sam – dakako, kad su nebrojene maske pale, kad se njegovo, moram to priznati, izvanredno glumatanje razgolitilo i osvijetlilo i svoj svojoj punini nutarnje ružnoće – u znak “zahvalnosti” osjetio očekivan, ali ipak bolan udarac, a gdje drugo nego u leđa?! Podmukli udarac brzo sam odbolovao, korio se nešto duže, jer greška je bila moja, takav meni nesvojstven previd, i to krupan, naprosto nisam smio napraviti, a potom je, sve do susreta s F., farsično ili, određenije, koristoljubivo “prijateljstvo” prekrio debeli, teški plašt zaborava.

Helem, sustigoh ga, pozdravih, udaljih se nekoliko metara i spustih masku s lica. On učini isto i pažljivo se zagleda u mene. U njegovim staračkim, gotovo zgaslim očima (imao je tada 86 godina) ugledah zbunjenost, nedoumicu, vidjelo se da s naporom pretura po prošlosti, pokušava sjetiti se ko sam, a zatim mu pogled bljesnu, osmijeh na dotad skamenjenom licu zatitra i jedva čujno reče:

– Sadik.

– Da, ja sam.

– Ne mogu da vjerujem! Godinama se raspitujem za tebe. Neko mi kaže ovo, neko ono, a tebe nigdje. Tu si, u Tuzli?

– Da. A Vi? Kako ste?

– Dobro, dobro... Nego, kad smo se već ovako ugodno sreli, rado bih te pozvao na kahvu, ali, evo, vidiš, sve je zatvoreno, pa, ako imaš vremena, mogli bismo sjesti na neku klupu, da se ispričamo, ko zna da li će se ovakva prilika ponoviti. Može?

– S velikim zadovoljstvom.

– Onaj mi se godinama ne javlja, ne znam ni gdje je – reče.

Ne rekoh ništa. Naravno, znao sam ko je “onaj” i njegovo zanemarivanje ostarjelog oca nije me iznenadilo. Šutim i čekam da se otvori. Očito je želio pričati o sinu-bitangi, povjeriti mi se.

– Ne odgovara ni na moje pozive – nastavi – a i stan je prodao, bio sam u njegovoj zgradi, ljudi koji su kupili stan ništa nisu znali o njemu. Ne znam ni šta je s njegovim brakom, djecom, nigdje nikog nema. Jesi li ga ti, možda, vidio?

– Jesam, prošle godine.

– Zaista?! Znači, on bi mogao biti u Tuzli!? Jeste li se pozdravili?

– Nismo. Okrenuo je glavu od mene, a, iskreno, ja od njega još više.

– Eh, znam, sve znam... Nije to smio napraviti, nije... Toliko toga si učinio za njega, a on... Pa, zaboga, fitnu ti je napravio, bez posla te ostavio! Ružno, preružno...

– Pustimo to sad, nebitno. Ovo Vam želim reći. Vidite! Pronaći ga nije teško, to je čas posla, a ono što je suštinsko u svemu ovome, ono što je, hajde da tako kažem, ključno pitanje jeste da li Vi zaista, i pored njegove bešćutnosti, želite da ga pronađete? Želite li?

– Naravno, sin mi je, duša me boli. Pa i ti si roditelj, možeš me shvatiti!

– Uredu, shvatam. I šta onda? Hoće li to promijeniti njegov odnos prema Vama? Hoće li odjednom biti bolji, ophoditi se prema brižno, odgovorno? Pa neće. Sami ste rekli da Vam se godinama ne javlja niti dolazi, dakle – i, molim Vas, ne zamjerite zbog moje otvorenosti – on Vas ne želi, niste mu potrebni i, budući da ga dobro poznajem, a teški je egoista, ne želi da mu budete na teretu. Ovo što sam rekao jeste grubo, ali, da se ne lažemo, stvari tako stoje i obojica to dobro znamo.

– Znam. I nisi bio grub, to je zaista tako, ali osjetio sam potrebu da ti se otvorim, podijelim s tobom muku koju nosim u sebi. I, molim te, ne zamjeri ako sam te opteretio.

– Ma, ni najmanje. Nego, primijetio sam da brzo hodate, a to je ovako pomalo... Žurite li negdje?

– Da. Želim kupiti zaštitne rukavice, u mom kvartu ih nema, a čuo sam da ih ima u nekoj od apoteka na Slatini. Zato žurim, bojim se, nestat će ih.

– Evo, ne morate nigdje žuriti – rekoh, izvadih iz unutarnjeg džepa rezervni par rukavica i pružih mu ih.

– Hvala ti, sine, puno si mi pomogao – prošaputa i obori glavu. Gledam, vilica mu jedva primjetno zadrhta, ali suzu nije pustio. Prekaljeni starina, čovjek od kojeg sam mnogo toga naučio, još jednom, posljednji put, dakako nesvjesno, pokazao mi je iliti podsjetio kako se, baš onako muški, nadvladavaju tegobne emocije. Potapšah ga blago po leđima i zagrlih s dubokim poštovanjem. Ništa nije rekao. Sve mu je bilo jasno.