Koračam mahalom s torbom na leđima, zamišljen, oborenog pogleda, a podmukla primisao da se nakon kratkog i prividnog bijega ponovo vraćam u ono iz čega već godinama, varakajući samog sebe, bezuspješno nastojim zbrisati, kući, dakle, ili onom što se još kućom zove, dodatno me onespokojava, pa, premda svjestan da je takvo šta potpuno besmisleno, usporavam korake, nastojim što je moguće duže odgoditi taj trenutak, trenutak ulaska u sablasno tihu i pustu kuću, prepunu teške, jedva snošljive tišine.

Na trenutak zastadoh i podigoh pogled. Na ulici i u avlijama, koje doslovce mete snažan, ledeni vjetar, nigdje nikog. Sekundu-dvije poslije, iz jedne od susjednih kuća pojavi se komšija S., nasmiješi se, pozdravi me i reče da sačekam. Malo potom, priđe avlijskoj ogradi s flašom u ruci.

– Evo! Izvoli! Ovo je specijalno za tebe. Ja sam je pek’o. Čista, prirodna, od probranih šljiva, bez šećera i drugih podmetačina. Uzmi i neka ti je uzdravlje!

– Uh, unezgodio si me... Znaš, ne pijem rakiju...

– Ni čašicu-dvije navečer, za opuštanje i dobar san?

– Ni to.

– Stvarno ti se čudim! Ti kao da nisi odrastao ovdje. Pa dobro znaš da u svakoj mahalskoj kući ima rakije. A jesu li svi pijandure? Nisu. Zapravo, rijetko ko. Osim toga, a zato je i ima u svakoj kući, rakija je prijeki iladž za mnogo štošta, da sad ne nabrajam. Između ostalog, iladž je i kad čovjeka spopadnu kojekakve duševne tegobe, tuga ili razočaranje, a ti, bez uvrede, i ne izgledaš baš razdragano. Zato, uzmi, uzmi, zatrebat će ti, kad-tad!

Da ga ne uvrijedim, uzeh flašu, rekoh da u torbu ne može stati, a u ruci je ne mogu nositi, neugodno mi je, pa ga zamolih da mi donese plastičnu vrećicu. Ode u kuću i donese, tanku, providnu. Gledam, flaša se jasno vidi, svejedno nosio je u kesi ili u ruci, ali ne rekoh ništa. Zahvalih mu se i krenuh dalje.

Usput, gledam u komšijske kante za smeće ispred avlijskih ograda. Pomislih da flašu bacim u neku od njih, ali odmah odustah. Sigurno bi me neko vidio kroz prozor, kasnije došao da provjeri šta sam to bacio u kantu i, kad bi ugledao flašu punu rakije, o meni bi se umah, baš onako kako to samo mahala zna, počele pričati i širiti svakakve priče, sve gora od gore.

Prolazim pored kuće komšije E. On, kao i uvijek, oskudno odjeven, bez kape na glavi i šiban ledenim vjetrom, s cigaretom u ustima i rukama svezanim na leđa, oborene glave šetka avlijom i, da se to jasno vidjeti, grozničavo razmišlja. Dakako, znam i o čemu. Ušao je u period kokuzluka, a do nove penzije čitava vječnost. Šetka i smišlja šta će i kako će i, na koncu, uvijek tako bude, ne smisli ništa. Jednostavno proguli nekako kroz besparicu i tako ukrug, godinama. Zastadoh i pozdravih ga. Okrenu se, otpozdravi i, u nevjerici, razrogačenih očiju, baci pogled na providnu kesu i flašu rakije u njoj.

– Nisi to valjda... – reče jedva čujno i pogleda me uplašeno, zabrinuto.

– Nisam. S. mi je dao, insistirao je, nisam mogao odbiti, uvrijedio bih ga.

– I šta ćeš s tim?

– Proliti, šta bih drugo!?

– Proliti?!

– Da.

– Pa, čovječe to je iladž, biriladž, za sve i svašta! Daj meni, treba mi za obloge, a i mojoj N. također!

– Vanjske ili “unutarnje”?

– Pa sad... Zavisi od situacije... A, sad, daj mi tu rakiju, šteta ju je proliti, ne budi lud!

– Ni govora.

– Ne daš?! Meni ne daš?!

– Tebi bih sve dao, ali ne i rakiju. A kad bih ti pojasnio zbog čega, tek tad bi o meni mislio da sam zaista lud.

– Da znaš da si me razočarao, ali baš razočarao...

– Sad jesam, ali kad dođe vrijeme za to, a sigurno će doći, bit ćeš mi zahvalan zbog ovakvog postupka.

– Ništa ja tebe ne razumijem, kao da nekim drugim jezikom pričaš!

– Nije ni važno. Nego, jesi li ljut na mene?

– Ma nisam. Ako će nas flaša rakije posvađati nakon tolikih godina lijepih komšijskih odnosa, e onda stvarno nismo nikakvi ljudi. Radi šta god hoćeš, tvoja stvar. Je li tako?

– Tako je, moj dobri E. – rekoh i uđoh u svoju avliju.

Rakiju sam prolio, flašu odložio u kantu za smeće, ušao u užasno hladnu kuću, sjeo za kuhinjski stol, zapalio cigaretu i osjetio olakšanje, ogromno olakšanje, kao da je kakav olovni teret u hipu spao s mene. A kakav, nisam uspio dokučiti.