Ne tako davno, za jednog od naših ugodnih, okrepljujućih razgovora, a tom prilikom, sjećam se, rekao je da je njegovo nepretenciozno spisateljstvo, čemu se posvetio u poznim godinama, rezultat nemira i egzistencijalne tjeskobe u koju su tokom ovih dramatičnih godina uronjeni mnogi naši intelektualci, pripadnici tihe, samozatajne i obespravljene većine, profesor Omer Mešić, fizičar, sin glasovitog Ahmed-efendije Mešića, pročitao je i, na koncu, dao mi kratak biografsko-prozni tekst o porijeklu porodice Prcić (njegova je majka iz loze Prcića), radnu verziju ustvari, s nenametljivom molbom da pažljivo iščitam i iskreno se odredim glede literarne vrijednosti ovog teksta koji je napisao brzo, u hipu, i namjeravao uvrstiti u knjigu na kojoj je, premda narušenog zdravlja, intenzivno radio. Naravno, prihvatio sam. No, kako nakon toga Omera uslijed objektivnih razloga, a o detaljima ne bih, dugo nisam vidio i kako nisam bio u prilici razgovarati s njim i izreći svoj iskren, nepristran sud, evo, ako ništa drugo, s dubokim poštovanjem prema ovom dobrom čovjeku, donosim njegov kratki, radni tekst, bez ikakvih redaktorskih intervencija:

“Moj pradjed hadži Mustafa Prcić zvani Mujaga umro je u 106. godini, nečujno, kao u snu. Pored njegove lijeve ruke ležao je kapijski drveni ključ, ključ od avlijskih vrata njegove stare kuće iz Užica, dok mu je s desne strane bila činija s malo otpijenog čaja, koji je tog hladnog zimskog jutra napravio za cijeli dan.

Ležao je pored velike peći, na mjestu na kojem je i inače provodio posljednje dane svog predugog života.

Moji uzbuđeni preci, a bilo ih je tog dana puna kuća, ponavljali su nenine riječi: ‘Blago onom ko ujutro skuha čaj zaobdan, a ne zna da ga neće popiti.’

U knjigama i dokumentima Zavičajnog muzeja u Tuzli zapisano je da je, zbog zubarske vještine mladog Mujage, odobreno doseljavanje Prcića u Tuzlu iz Azizije Gornje, današnjeg Šamca.

Azizije, Gornju i Donju, izgradile su ondašnje turske vlasti usred ravne Posavine, do tada naseljene uglavnom katolicima, za sirote prognanike, muslimane iz Šapca, Užica i Sokol Grada, posljednjih gradova naseljenih muslimanima u novoformiranoj kneževini Srbiji.

Taj nesretni progon i potiskivanje ‘Turaka’ iz Srbije desio se 1862. godine.

Iste te godine pradjed Mustafa, tada mlad berber, vješto je izvadio pašinici velikog Tuzla-paše dva zuba, a da ona nije ni osjetila. Valjda se na tome sve i završilo.

Zadovoljni paša upitao je tada moga pradjeda: ‘Mladiću, kako da te nagradim?‘ ‘Svijetli pašo, daj mi odobrenje da ja i moji rođaci doselimo u Tuzlu.’

Tako i bi i tako se u našoj porodici s ponosom pričalo godinama.

Tako je u Tuzlu, izgleda, došao i prvi zubar.

Ženio se tri puta tokom svog predugog života. Živio je uvijek samo s jednom ženom, do njene smrti. Čudno je bilo samo to što su sve njegove žene bile iz Gornje Tuzle, male, tihe kasabe u blizini Tuzle.

Kada ga je moj djed Hakija nakon smrti druge žene upitao, više da se našali, pred punom kućom: ‘Babo, bi li da te opet ženimo?’, hadži Mujagi, legendi našoj, potekle su suze radosnice. Imao je tada punih 86 godina.

‘Opet, babo, da ti dovedemo ženu iz Gornje Tuzle!?’, upita djed pradjeda moga. Starac, ganut, samo ustade, sagnu se i poljubi sina u ruku. Nije mogao ništa od radosti reći.

Nikada niko nije doznao šta je prastari pradjed otkrio u ženama iz Gornje Tuzle. Tajna je s njim nepovratno otišla u grob.

Hadži Mujaga, predak moj, velikan naše zajednice, koja se neumitno smanjuje i iščezava...

‘O čemu si mislio, stari pradjede, u tim posljednjim trenucima samoće?’, zapitah se ovog lijepog, ranog jutra.

‘O kolu naših jedrih, pitomih djevojaka; o tužnoj pjesmi njihovoj pred našom malom džamijom u mahali Krčegovo, dan pred izgon iz zavičaja’, jasno mi odgovori, da jasnije nije moglo biti.

‘Sanjao sam i plave šljivike i ovce naše koje tiho pasu’, dodade šapatom.

Imam pismeni i jasan dokaz da je pradjed moj, po prastarom običaju našem, imao dobrog pobratima i da se zvao Ilija Narandžić, s kojim se družio i pazio bolje nego s braćom rođenom.”