Stojim s komšijom E. kod njegove avlijske kapije. Dan je prohladan, vjetrovit, a on, kao i uvijek, oskudno odjeven. Nudi me cigaretom. Uljudno odbih, znam kakav smrad puši, i dodadoh da pokušavam prestati. Ne reče ništa. Zapali cigaretu, odbi dim i zagleda se niz mahalski sokak. Šutimo. Gledam u njegovo staračko, ispaćeno lice. Svašta se na njemu može iščitati, brige i deverati ponajprije. Znam da nema dovoljno ogrjeva za zimu, baš kao ni ja, baš kao ni ostali u mahalskom sokaku. Otud šutnja, obostrana, teška, mučna, jer obojica to dobro znamo, nikakve fajde od ljutnje, bijesa, jadikovki... Naprosto, tako je kako je i ništa se, osim nekim čudom, u dogledno vrijeme promijeniti neće. Uglja nema.
Dok šutimo, dok E. netremice gleda u raskopani i nezakrpljeni mahalski sokak, ipak sam ljut, preljut, jer institucionalno mrcvarenje odavno ojađenog naroda nastavlja se još žešće, još nemilosrdnije, a pomislih i to da nam...
– Raskopaše nam sokak. Nastave li ovako, a hoće, ništa od njega neće ostati, možda tek pješačka staza – reče.
Šutim.
– Dođu, iskopaju rupu, zakrpe truhlu vodovodnu cijev, vrate zemlju nazad i odu. Pet-šest dana poslije ista ta zakrpa popusti, prosvira, ili se pojavi nova napuklina, a oni opet udri, kopaj, krpi. I tako godinama.
I dalje šutim.
– Pisali smo zahtjeve, molbe, peticije, kucali na bezbroj vrata, govorili da je nužno potrebno zamijeniti kompletnu vodovodnu infrastrukturu, da smo u opasnosti, i od prekida vodosnabdijevanjem i od podzemnih voda, ali niko ništa, ni prstom da mrdne. Za godinu-dvije ulica će biti uništena. I šta onda? Ko će nam i kako dopremiti ugalj, drva ili nešto treće, peto, deseto? Ne vozim se taksijem, ali čuo sam od drugih da taksisti prevrću očima kad im se kaže kamo trebaju voziti. Ili čak neće da voze. I u pravu su, ne bih ni ja.
Ništa ne rekoh.
– Vidio sam jučer tvog sina – opet će.
– Navratio je nakratko do mene. Razgovarali ste?
– Jesmo. Fin, pristojan momak. I kao dijete je bio takav.
– Hvala.
– Da, da, fin momak... Šteta što je ostao u Tuzli, odavno je trebao otići, jer ostane li ovdje, a veli da mu ni plaća nije bogzna kakva, otet će mu se ni u šta najbolje, najproduktivnije godine, zaglavit će u ovoj mrtvaji, žabokrečini, živom blatu ustvari, a poslije će se hvatati za glavu, žaliti za propuštenim prilikama, mladošću koja je nepovratno prohujala, ali prekasno, moj brate, prekasno...
– Rekao si mu sve ovo?
– Ama, jok! Raspamećen jesam, ali ne baš toliko. Naprotiv, hrabrio sam ga i poticao da napravi taj iskorak, blago, očinski, a ovo o čemu pričam to je, onako, među nama. Uostalom, rekao mi je da je takav iskorak već napravio, da se sprema za odlazak u Švedsku ili Dansku, nisam dobro čuo. Ipak, tužno je sve to, zaista tužno.
– Šta?
– Da se radujemo odlasku naše djece u tuđinu.
– Izgledam li razdragano?
– Pa i ne baš. Izvini, pretjerao sam.
– Nisi. Samo si ovim pričama pokušao pobjeći od sebe, od muke koja te izjeda.
– Shvatio si?
– Odmah.
– Pa, šta ćemo?
– Pričat ćemo o svemu, kao i obično, samo ne o uglju.
– I to će nam pomoći?
– Neće, ali makar nećemo dosipati sol na otvorenu ranu, i tvoju i moju.
– Da, tačno, nikakve fajde od takve priče, a zimu ćemo valjda preturiti nekako preko glave. Je li tako?
– Nadam se da jeste. I daj, živ bio, utopli se već jednom! Smrzavam se dok te gledam tako razgolićenog.
– Hoću, hoću, evo, odmah odoh.