Poznavali smo se decenijama, a kako ljude ne volim nazivati nadimcima, jer najčešće nisu lijepi, pa ni njegov, obraćao sam mu se i pozdravljao ga imenom Zejnil. Osmjehnuo bi se i otpozdravio. Nikad me nije ispravio i rekao svoje pravo ime. Zašto, ne znam. Možda mu je bilo neugodno ispravljati me ili mu je naprosto bilo svejedno kako ga ko zove.

Ko bi sad to mogao znati, ali, kako god, dok gledam u posmrtnicu, čudim se i pitam kako je moguće da kroz pedesetak godina mahalskog poznanstva njegovo pravo ime nisam znao iliti kako je moguće da nikad i ni od koga, napose od nekog iz njegove mnogočlane porodice, pa makar i slučajno, nisam doznao da se zvao Ismet. Nevjerovatno.

Pa, on se zvao Ismet – reče također začuđeni glas iza mojih leđa.

Da.

Ti si znao njegovo pravo ime?!

Ne, nisam.

Kako je to moguće?! Pa, tolike godine bili smo komšije! Nevjerovatno!

I ja sam isto pomislio.

Da to nije neka greška?!

Sumnjam. Ima još ovakvih primjera u mahali. Znaš li kako se zovu Šento i Pican?

Dobro si... Stvarno ne znam. A kako se zovu? Ti znaš?

Enver i Amir.

Kako si to doznao?

Jednostavno. Pitao sam ih.

Da, da... Treba pitati, treba... Znaš šta! To što živiš pored nekog četrdeset ili pedeset godina a ne znaš njegovo pravo ime nije loš mahalski adet, nije to ni otuđenje, to je, u biti, velika bruka i sramota i mnogo govori nama o nama.

Da, baš tako.

Jesi li bio dobar s njim?

Nisam. Poznavali smo se površno, pozdrav za pozdrav, ništa više od toga.

I ja isto tako. I šta mi uopće znamo o njemu?

Malo. Ili ništa.

Znamo da je bio tih, samozatajan, nedruželjubiv i sklon čašici, a sve ostalo...

Nije mi poznato da je bio sklon čašici.

Pričalo se.

Priče su priče, o svakom se svašta priča. Uzgred, pijanog ga nikad nisam vidio.

Slažem se, nisam ni ja. Ali, znamo li šta je bio po zanimanju? Koju je školu završio? Meni nije poznato.

Ni meni. Mislim da je bio bez zanimanja, a čuo sam da ni osnovnu školu nije završio, mada ne bih stavio ruku u vatru da je tako.

Ne znamo ni to da li se ikad ženio.

Ne znamo.

Čuo sam da je nekad davno kratko bio u braku, da iz tog braka ima kćerku.

I ja, ali imena njegove kćerke na posmrtnici nema.

Možda ona to nije htjela!?

Možda, ako uopće postoji.

U pravu si. Kao što kažeš, priče su priče. Da je bio oženjen, makar i kratko, morao bih znati za njegovu ženu i kćerku, morao bih ih nekad vidjeti, a, eto, nisam. Doduše, možda u to vrijeme nisu živjeli u mahali. Ma, ko bi sad to...

Nije mi poznato ni to da li je ikad radio.

Ni meni. Možda u mladosti, a pretpostavljam da ga je izdržavala rodbina, jer korisnik narodne kuhinje nije bio.

Da, imao je dvije sestre u Njemačkoj, vjerovatno su ga pomagale.

Dakle, sve što znamo o njemu jeste da je živio sam i skončao sam. Stvarno bruka, velika bruka za sve nas. Jesi li ga ikad posjetio?

Jesam, jednom, ali bio je to mučan susret. Uglavnom je šutio i neprestano pušio, a razgovora skoro da i nije bilo, nismo imali o čemu pričati.

Ja nijednom. A čovjek mi je bio u neposrednom komšiluku. Pih! Eto svima nama ibreta ko smo i kakvi smo. Po pare, mi ne valjamo, moj komšija, po pare – reče glas i ode, ja ostadoh zagledan u posmrtnicu i pomislih da je priča o Zeki, maglovita, nedorečena, klimava, prije i nakon svega priča nama o nama, priča o našem sveukupnom stanju koje, ma koliko se ne slagao s komšijinom generalizacijom, zaista i nažalost po pare ne valja.