Pao je prvi snijeg, mokar i gust. Gledam kroz prozor na opustjelu ulicu, u “zimsku čaroliju” koja starijim mahaljanima unosi zebnju u srca, jer ogrjeva nikad dosta za naše preduge i teške zime (jednom mi je prijatelj iz Mostara rekao da bi u Tuzli živio samo kad bi morao, uz duhovito obrazloženje, a koje, opet, nije daleko od istine, kako mi, Tuzlaci, tri mjeseca cijepamo drva, a ostatak godine, iliti devet mjeseci, neprestano ložimo vatru).

Djece, pak, na ulici i bočnim, strmim sokacima, pogodnim za sankanje, nema ni za lijeka (doduše, i dok ih je bilo, nisu hajali snijeg i zimske radosti, ali to je neka druga priča), otišla su odavno skupa s roditeljima iz mahale i besperspektivnog grada koji im, njihovim uglavnom obrazovanim roditeljima, osim Zavoda za (ne)zapošljavanje, nije ponudio ama baš ništa, pa su se, promućurno i na vrijeme, malo-pomalo počeli iskradati, rasipati diljem svijeta i organizirati živote koji, u odnosu na ono što su ostavili iza sebe, imaju glavu i rep, dostojni su mladog, pametnog i obrazovanog ljudskog bića, a najjasnije se to da vidjeti kad za ljetnih mjeseci posjete mahalu, grle i ljube ostarjele majke, presjede kao na iglama pet-šest dana u avlijama i potom, nakon za njih, zasigurno, napornog glumatanja vedrine i razdraganosti, s dubokim olakšanjem napuštaju sumorni ambijent u koji, da nije ostarjelih i uplakanih majki, nikad više ni privirili ne bi.

I dalje gledam kroz prozor. U dvojbi sam izaći iz kuće ili ne. Nikakva me nužda ne tjera da izlazim na vodnjikavim snijegom prekrivenu ulicu, međutim, a počesto mi se to dešava, nemam dovoljno hljeba, a kako, opet, moj sin također počesto zna navratiti, bojim se da, za ručak, dovoljno hljeba za obojicu neće biti. Doduše, može i on, ako navrati, skoknuti do granapa, ali... Nejse.

U susjednoj avliji komšija M., oskudno odjeven, prekriven mokrim snijegom i, od ledene studeni, promrzlim, kao krv crvenim rukama, testerom reže debelu bukovu granu. M. je demobilizirani pripadnik ARBiH i “demobilizirani” logoraš. Živi sam (supruga ga je napustila dok je bio zatočen u logoru, a djecu nisu imali), tiho, nenametljivo, jedini mu je prihod mizerna invalidnina i, premda narušenog zdravlja, nikad se ni na šta ne žali.

M. izreza bukovu granu, potom oble cjepanice, iz kojih lije voda, brzo i vješto iscijepa na polovine i četvrtine i unese ih u kuću. Gledam sve to i pitam se kako će mu poći za rukom drva natopljena vodom zapaliti u peći, ali, ipak, nekoliko minuta poslije, iz odžaka na njegovoj kući ugledah dim. Uspio je. Kako, ne znam. Vidim, nakratko izađe iz kuće da provjeri “vuče” li odžak, pa, kad se uvjerio da se baš dobro zadimio, protrlja ruke, od studeni ili zadovoljstva, ne znam, i vrati se unutra.

U kući preko puta moje preglasna žučna supružnička rasprava, ko zna koja po redu, a povod je uvijek isti: muž puši u kući, a supruzi to smeta.

– Ali, dozvolila si mi, šta ti je sad odjednom – molećivo reče komšija E.

– Jesam, ali promijenila sam mišljenje – oštro i bespogovorno reče komšinica N.

– Zašto?

– Eto, zato!

– To nije odgovor!

– Znam da nije, ali može mi se i to s pravom! Kuću si mi usmrdio, Bog ti pamet dao!

– Pa, ženo Božija, star sam, hafifan, bolji se od mene ukopavaju, ništa više od života nemam, a ti bi i cigare da mi ukineš?!

– A, ne, ne, ne! Ne pali to kod mene, dragi moj! Ma, šta ja s tobom, uostalom, i raspravljam?! Nema više pušenja u kući i tačka! Kraj priče!

– Pa, šta sad da radim?

– Puši u avliji!

– Po ovom snijegu i hladnoći?!

– Nisam ja kriva zbog toga!

– Mogu li makar u kupatilu? Otvorit ću prozor!

– Ni govora!

– Ni to ne daš?!

– Sušim veš u kupatilu, čovječe! Ima sve da se usmrdi od tvojih cigara! Eto, zato ne dam!

– A mogu li...

Nisam ih više slušao, ali pretpostavljam da mu je N., na koncu, ipak dozvolila da puši u kući. Uvijek tako bude, do nove zabrane i rasprave.

Spušta se mrak. Iz kuće nigdje nisam izlazio. Snijeg i dalje pada, mokar i gust. Ložim vatru i pristavljam vodu za kahvu. Bacam još jedan pogled na opustjelu ulicu. Osim automobilskih, ljudskih tragova na njoj nema. Ni moj sin nije navratio u nenadanu posjetu, a moja je bojazan bila neosnovana, hljeba je, ipak, bilo dovoljno, za obojicu.