Tradicija teferiča, prema kazivanjima moje rahmetli majke, a i drugih sudionika i pamtitelja tih vremena, održala se u Tuzli do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća te da je, govorili su pamtitelji, ovu tradiciju ugasila druga i atraktivnija hedonistička ugoda –  ljetovanje na moru. No, vratimo se još malo teferičima. U biti i u najkraćem, bili su to najobičniji porodični izleti na kojima se jelo, pilo i pjevalo. I ništa s tim u vezi ne bilo ni važno ni neobično da nije jednog naizgled sitnog, a gledano iz ovovremene perspektive iznimno zanimljivog detalja: na teferičima nije bilo alkohola. Razlog: stid.

Piti alkohol na teferičima bila je velika sramota, kratko i jasno obavijestili su me isti pouzdani izvori. I dodali da se upravo iz tog razloga javio akšamluk, na šta sam, neuvjeren, blago zaklimao glavom. No, kako god, stidljivih akšamlija je bilo. Tiho, bez buke, u polumraku, negdje u nekom od neželjenih pogleda zaklonjenom avlijskom kutku, zasjeli bi akšamlije i mehkom rakijom ispirali slatkasti ukus šerbeta koji su s mukom na teferiču pili. Iz ugla vjere, težak prekršaj; iz ugla Bosne i bića bosanskog, uz rizik da budem pogrešno shvaćen, višestoljetni “adet”, a stid ondašnjih akšamlija, stid kojeg odavno više nema, vrijedan poštovanja. Velim, vrijedan poštovanja, a stoga što uvijek postoji gore od goreg. A gore od stidljivog akšamlučenja jeste bestidnost umotana u vjeru. Takvih je bestidnika u mom okruženju mnogo. I, nažalost, sve ih je više. O neke sam se očešao u mojim tekstovima, s nekima sam se, pak, ne baš slatkorječivo sučeljavao, a bestidnik N.N., iliti meštar među lupežima, zavrjeđuje posebnu pažnju. Zašto? Zato što je N.N. paradigma. Takvi poput njega kroje nam gaće.

Ali krenimo redom. Ova moralna ništarija, rodom iz sela Špionica u blizini Srebrenika, dolazi u Tuzlu tokom rata i uz pomoć politički moćnih rođaka infiltrira se u birokratsko-administrativne strukture tadašnjeg Tuzlansko-podrinjskog kantona. Uspješno obnaša dužnost kahvopije i čitača novina. Referenca za takvu odgovornu dužnost bila mu je falsifikovana fakultetska diploma. Nakon rata, kao već glasoviti ekspert za uspijanje kahve i čitanje novina, biva angažovan u brojnim državnim institucijama, a kratak, nesmotren izlet u privatni sektor, gdje je objelodanio svu raskoš svog neznanja, opekao ga je, opametio, pa se tvrdo zarekao- nikad, ali ama baš nikad više.

Dosljedan, kakav već jeste, i uz snažno logisticiranje lokalnih političkih moćnika kojima se godinama dodvoravao, 2008. godine kreće u krupan poduhvat – osvajanje pozicije direktora Zavoda za zaštitu kulturne baštine, kako se, valjda, ova besmislena institucija danas zove.

Inače, ovu je instituciju, uz dozvolu i podršku tadašnjih vlasti, a pod nazivom Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnog naslijeđa, 1985. godine osnovao i uspješno vodio M.F., čovjek izvanrednog obrazovanja i rukovodno-operativnih sposobnosti.

Akcija je izvedena munjevito. Istog dana kada je doslovno izbačen iz Zavoda, M.F. je, preko čistačice, dobio rješenje o razrješenju s dužnosti, a potom, također iznimno brzo, poslan u prijevremenu i zajamčenu penziju, što upućuje na zaključak kako je operaciju profesionalne i ljudske detronizacije ovog obrazovanog i čestitog čovjeka izvela odlično umrežena političko-kriminalna organizacija.

Sasvim dovoljno za duboku zabrinutost. I zapitanost na šta li su sve spremni N.N. i njegovi očito moćni pokrovitelji. N.N., uzgred, vodi porijeklo iz ugledne i časne porodice, a njegov otac, kojeg sam stjecajem okolnosti upoznao, pobožan je i prosvijetljen čovjek, cijenjen i poštovan u svom kraju, a i šire. Još jedan dokaz da iver katkad pada daleko od klade.

I bestidnik N.N. ponekad zabasa u džamiju. Na džumu, uglavnom. Tuga me preplavi kada ga vidim. A potom, poslije džume – bez ikakvog srkleta i svijetla obraza, a nakon što je beskrupulozno obespravio M.F. – mirno, polahko, baš onako “bogougodno” i, pride, s rukama svezanim na guzici, vraća se na posao u koji se uopće ne miješa.

A da je tako potvrđuje činjenica da se Zavod na čijem je čelu ni riječju nije oglasio povodom nemilosrdnog rušilačkog pohoda Gradske uprave na ono malo preostalih urbanističkih vrijednosti tuzlanske prošlosti.

Ali jeste M.F. U jednom od svojih tekstova, uz ostalo, piše:

“Nakon čitave serije rušenja tuzlanskih povijesnih graditeljskih vrijednosti, možemo samo bespomoćno konstatovati – prekid s prošlošću bit će potpun. Nestat će materijalni dokazi materijalnog kontinuiteta Tuzle. Autohtona graditeljska i prostorna matrica više gotovo i ne postoji, a time i urbano-građanska fizionomija ovog grada.”

Dakle, ako ništa, bar je jasno da N.N. i njegovi moćni pokrovitelji to i žele: uništiti građansko-urbani supstrat, a od Tuzle napraviti hladni, sivi, u beton i željezo okovani bosanski Novosibirsk.

Neka nam je dragi Bog na pomoći! A i našem rodnom gradu. Drugog nemamo.