Skoro svakog dana, silom prilika, jer živimo u relativnom komšiluku, viđam u prolazu tog neotesanca, luđaka, manijaka. I pozdravljam ga, s mukom, preko volje, ali kako mi njegovo neprijateljstvo nije potrebno, ipak to činim. On, opet, uvijek “srdačno” otpozdravi, katkad me zaustavi, ispriča neku bezveznu priču, a ja stojim, sasređeno ga gledam, gradim se da pažljivo slušam njegove sociopatske baljezgarije, prozborim riječ-dvije, tek reda i opreznosti radi, a najradije bih ga pljunuo u odvratnu njušku, potom se okrenem i produžim dalje.
Doduše, ponekad zaista poželim hraknuti ga, ali kakva korist i čemu? Ostario je, onemoćao, ni traga one negdašnje animalne siline u njemu više nema, siline od koje je svojedobno ključao, istresao je na slabije i nemoćnije od sebe, na nas, tadašnju djecu, ponajprije.
Uzgred, i ovdje ću stati, ovaj kompletni luđak, a tad sam bio desetogodišnjak, iz čiste obijesti pokušao me je ubiti, ali, iz razumljivih razloga, o detaljima ne bih. Kako god, nisam to zaboravio, nikad.
Zašto, dakle, ovakav nelijep uvod? Zato što ljudi pamte mnogo više i bolje no što možemo i zamisliti, jer svojevrsna paukova mreža pamćenja iliti sjećanja, istina, kako kome i kako za koga, isuviše je gusta i snažna da bi je “strahovita snaga zaborava” tek tako razbucala i prekrila svojim tminama. Tako je bilo, tako jeste i bit će.
Evo i primjera: nekad i negdje, motivirana upravo ovakvim promišljanjima, neizmjerno draga mi osoba, koje odavno više nema, ostavila je ovu svevremenu, uramljenu, proznu sliku:
“U korijenu zaborava
preživi spora žilavog motiva
krijući u sebi pljesnivu sliku.
Sve izađe na vidjelo
jer konci slučajnosti presudiše.
Povukoše ih iz sjećanja
tebi neznane glave
i u tragikomici nehajnog ti čuđenja
na hologramskoj projekciji doživljenog
već izraste čičak prošlosti
još veći i grđi.
O, čovječe, budi oprezan
nikad nećeš
prije no što bude kasno saznati
u čijoj si mreži slučajnog pamćenja
uhvaćen ostao
izdan znakom dragocjene ti slobode
krivo protumačene
srcimavojske licemjera.”
Što se mene tiče, dobro znam, o, itekako dobro znam u čijoj sam mreži “slučajnog” pamćenja uhvaćen ostao i, ni kriv ni dužan, preskupu cijenu platio izdan znakom dragocjene mi slobode koju je poglavica vojske licemjera – za njega, za njegovu podaničku sljedbu – prepoznao i protumačio kao odveć veliku opasnost.
– Zbog čega te taj nečovjek toliko mrzi – upita me nekad neko.
– Zbog slobode.
– Slobode?!
– Da.
– Ne razumijem.
– U tuđoj slobodi vidi vlastitu tamnicu.
– I dalje ne razumijem.
– Što je neko više slobodan, slobodouman prije svega, hejterova je tamnica sve više skučenija i mračnija.
– Misliš na mentalnu tamnicu?
– Da. Hrani se mrakom, a od svjetlosti zazire.
– Kako se može neprestano hraniti mrakom?
– Eto, može.
– Pa, to nije normalno!
– Nije.
– Veliš, hrani se mrakom, ali zašto i od kakve svjetlosti zazire?
– Od doslovne ne, ali paranoično se plaši ljudske svjetlosti i, kad je uoči, prepozna, atakuje na nju svim sredstvima.
– Ipak, uz rizik da ispadnem glup, ni dalje mi nije jasno zbog čega to radi?
– Već si dao odgovor na to pitanje.
– Kakav?
– Rekao si za njega da je nečovjek.
– I u tome je sve sadržano?
– Baš sve.
– Jadna li nam majka!
– Vrijeme će pokazati da li je tako. Sad odoh, a ti dobro pazi kad i gdje ćeš zablistati, mračnjaci su svuda oko nas – rekoh, pružih mu ruku i krenuh sunčanom stranom ulice.
Napomena: Pjesmu sam prenio onako kako je napisana, bez lektorskih intervencija.