Neumorni hroničar Koraja Alija Hamzić (nedavno je objavio novu knjigu), bez čijeg se spisateljskog pregalaštva o ovom malom, ali prelijepom mjestu možda ništa ne bi ni znalo, ili tek u naznakama, ostavio je u jednom od svojih hroničarskih tekstova kratak i dragocjen zapis o velikom slikaru Ismetu Mujezinoviću i njegovoj vezanosti za Koraj.

Tako u knjizi Koraj – sjećanje na jednu čaršiju Hamzić ispisuje da je jedan od onih koji je mahsuz volio doći u Koraj bio i Ismet Mujezinović, veliki umjetnik, revolucionar, duhovni sanjar... Mujezinović je, piše Hamzić, ustvari dolazio kao u svoje, u svoj Koraj, jer mu je Koraj i dio njegovog djetinjstva, kamo ga je kao malog dječaka dovodila majka Sadija (iz loze Begića), kod svojih roditelja, a poslije, kao mladić, pa i u zrelim godinama, dolazio je kod Jakuba Begića, rođaka po majci, ostajao danima, a korajskih ugoda i lijepih razgovora, koji su trajali do duboko u noć, nikad mu nije bilo dosta.

Hamzić, kao jedan od Mujezinovićevih sabesjednika, navodi da je za sebe govorio kako se u mladosti zanosio i kubizmom, i fovizmom, i socrealizmom, te da sve te škole nikad bitnije nisu utjecale na njegov slikarski postupak. “Ja sam u biti realista. U svim tim pravcima pronalazio sam nešto za sebe, a nikada nisam mogao sve da ih prihvatim. Umjetnost ne može biti smještena unutar nekih granica. Neophodno je da joj budu otvoreni svi putevi”, prisjeća se Hamzić Mujezinovićevih promišljanja o umjetnosti izrečenih uz akšamluk za toplih, ugodnih korajskih ljetnih noći.

Nažalost, osim još jednog kratkog fragmenta, ovo je sve što je Hamzić napisao o Mujezinovićevim čestim boravcima u Koraju, a zasigurno je mogao mnogo više, te u nastavku teksta, umjesto “živog mesa”, donosi osvrte uglednih intelektualaca glede Mujezinovićevog stvaralačkog opusa, ponajprije iz pera akademika Midhata Begića, Korajca i rođaka Ismetovog. Ali šta je, tu je, pa evo dijela Begićevog osvrta:

“(...) Bilo bi neophodno sva likovna svjedočanstva svih etapa Mujezinovićeva stvaranja sakupiti i sagledati u vremenskom redoslijedu, dijahroničnoj genezi i narastanju, a zatim sve to ogromno, na nekoliko desetljeća protegnuto stvaranje, skupiti u jedno, i pogledom obuhvatiti jednovremeno, sinhronično, takoreći bezvremeno, kao veliko, monumentalno slikarsko zdanje, pa da se spozna da je to majstorsko i jedinstveno djelo nastajalo i raslo, gradilo se i nadograđivalo u vidu hrama umjetnosti i ljudskosti, hrama svoje epohe, i da je tome hramu epohe sve, i u njegovu stvaraocu, potčinjeno...

Možda bi svemu tome trebalo dodati, u vidu laganog sjenčenja ove skice moralnog i psihološkog portreta, ono što je svima nezaboravno iz susreta sa njime, iz viđenja čovjeka i sa čovjekom, rođenim umjetnikom, a to je onaj blagorodni, čovjekoljubivi smiješak, ona umjetnička dobrohotnost kojom zrači njegovo biće, kao divan znak vjere u čovjekove mogućnosti čovječenja međuljudskog odnosa, bez obzira na to gdje, kada i dokle dosezala upitnost nad ljudskim sudbinama.”

Nadalje, tuzlanski slikar Ćazim Sarajlić o Mujezinovićevom stvaralaštvu, pored ostalog, piše ovo:

“O čemu je sanjao ovaj džafermahalski junoša kada se kaldrmisanom cestom tuzlanskom uputio u Sarajevo, Zagreb, Beč, Pariz, Minhen. On je u svom duhovnom prtljagu ponio modrinu bosanskih šljivika, zvuk saza, glas ezana, šaroliku gamu kućne serdžade. Njegova kosmopolitska priroda, njegov ljudski i stvaralački nemir, učinili su da mu i Zagreb i Pariz postanu ‘tijesni’. U vrijeme u kojem živimo, kada su mnogobrojne tablice vrijednosti polupane, kada je došlo do svojevrsnog zaborava čovjeka, umjetnost Ismeta Mujezinovića djeluje kao vanvremenska kategorija. Možda je ispravna ona pomalo cinična, ali istinita opaska jednog ‘Evropljanina’ nakon razgledanja Mujezinovićevih djela, kada je sterilno uzviknuo: ‘Pa zar je moguće da je ovakav autor živio i stvarao ovdje?!’”

I na samom kraju, parafraziram preostali, kratki “korajski fragment”. Naime, sredinom šezdesetih godina, za jedne od posjeta Koraju, Mujezinović je posjetio mjesnu osnovnu školu te razgovarao s nastavnicima i učenicima. Tom prilikom, razgledajući dječije crteže, uočio je slikarski talent učenika Omera Karamovića, kojem je preporučio, a i materijalno pomogao, školovanje u Umjetničkoj školi u Sarajevu, da bi poslije Karamović uspješno završio i Likovnu akademiju. U likovnim umjetničkim krugovima, veli Hamzić, Karamović će biti zapažen kao samosvojan slikar i crtač klasičnog poteza.

Helem, za ovaj put, skromno i nenametljivo, bilo bi to sve o Ismetu Mujezinoviću, njegovom stvaralaštvu, snažnoj vezanosti za Koraj...