Rano je jutro. Šest sati. Rođendan mi je. Sjedim na terasi, u hladu, a već je jako sparno. Dvojim se ostati na terasi ili ući u kuću. Ipak ostajem. I razmišljam ko će mi se javiti čestitkom. Osim djece i sestre, pomislih, daj Bože da me se neko sjeti. Uzgred, kćerka me je nedavno pitala imam li prijatelje. Odgovorio sam da nemam, da su moji prijatelji u zemlji ili van zemlje i da imam samo dobre poznanike. Kratko je zašutjela i rekla da je to tužno. Ipak, ko zna, dumam i dalje, možda mi se javi neko od preostalih, preživjelih prijatelja. Možda.

Čujem, komšiluk je na nogama. Pojavljuje se, a već sam pisao o njemu, i tevećelijasti komšija F. Svakog jutra, nezgrapno pocupkujući, odlazi na “posao”, mada je odavno penzioniran. Kako smo odnedavno u “dobrim odnosima” (relativno skoro, na moje veliko iznenađenje, zastao je pored moje kapije, pogledao me ukočenim, staklastim očima i čestitao “Novu godinu”), F. zastade, baci staklasti pogled na mene i upita kako su mi djeca. Ne odgovorih, nego ga pozvah da mi se pridruži, a on povišenim tonom odbi i reče kako ne bi smio zakasniti na “posao”. Insistirao sam, rekao da mi je rođendan i da bih bio počastvovan njegovim prisustvom. On nakratko zašuti, vidjelo se da je u nedoumici, kao i obično provuče prste kroz prosijedu kosu, istim povišenim tonom reče da prihvata moj poziv i dodade da posao nikud neće pobjeći.

F. je naprosto proždirao cigarete. Kad mi je dodijalo neprestano motanje, ušao sam u kuću i donio mu dvije paklice tvorničkih cigareta.

- Kako su ti djeca - upita nakon što je spržio, i to jednu na drugu, još pet-šest cigareta.- Dobro, hvala Bogu.
- Imam i ja djecu.
- Znam, dobri su to momci.
- Nisu. Kažu da sam luđak i da me se stide.
- Žao mi je ako tako misle.
- Dobre su ti ove cigare. Gdje si ih kupio?
- To je poklon od sestre.
- Ja nemam sestru, a da je imam, poklonila bi mi ovakve cigare. Je li tako?
- Tako je.

Zašutjeli smo. Sparina je bila jedva snošljiva. Lice mi je bilo orošeno, a majica potpuno mokra i slijepljena uz tijelo. F. je i dalje šutio, štiklao jednu na drugu, vrpoljio se, prosipao pepeo po stolu, svako malo premještao nogu preko noge, a ja sam, pomalo se kajući što sam ga pozvao, smišljao kako da brzo i bezbolno privedem kraju ovo tugaljivo sijelo.

- Je li danas neki praznik - upita.
- Nije. Danas je moj rođendan.
- Dobre su ti ove cigare. Gdje si ih kupio?
- Sestra mi ih je poklonila.
- Da imam sestru, i ona bi meni poklonila ovakve cigare. Je li tako?
- Tačno tako.
- Ja znam jednu mudrost.
- Kakvu?
- Mudrost iz mudrih knjiga... Ti reče da je danas neki praznik? Ili nije?! Kako ti ono reče?
- Ne, nije praznik. A, sad, mogu li čuti tu mudrost?
- Aha, aha... Evo: “Na svijetu ima više ludih nego pametnih, a i kod pametnih ima više gluposti i ludosti nego pameti.”

Jako me je iznenadio, ne samo zbog citata. Na trenutak, ali samo na trenutak, bio je to neki drugi čovjek: oči mu lucidno bljesnuše, a na usnama zatitra jedva primjetan osmijeh. Ili je to bio pričin, vizualna obmana, nešto što je moja podsvijest željela vidjeti na njemu i u njemu. Bit će da je to, jer u hipu je bio opet onaj stari F.

Na koncu, F. reče da bi ipak morao poći na “posao”. Ispratio sam ga do kapije i stavio mu u džep dvije paklice cigareta. Bez pozdrava, poguren i rasklimatan, zagrabio je nesigurno pocupkujući niz ulicu.

Dok sam ga ispraćao pogledom, javi se podmukla primisao koliko li sam i sam daleko od te nevidljive linije iliti granice koja razdvaja razum i bezumlje, koliko li sam daleko od tog strašnog sna koji se sanja otvorenih očiju i iz kojeg buđenja nema. No, srećom, brzo sam odagnao podmuklu misao zloslutnicu.

Pedesetak metara dalje, na zavoju nakon kojeg se izlazilo na glavnu ulicu, naglo je zastao, žustro se okrenuo, stavio ruku na grudi i duboko se naklonio.

Nasmijao sam se, mahnuo mu visoko podignutom rukom, zahvalan na najljepšem rođendanskom poklonu koji sam mogao dobiti.