– Evo ga, pravi proljetni dan! A, da ti kažem, nije ovo zdravo, nije nikako, ali, šta se može, sve je od dragog Boga – doviknu s dvadesetak metara neshvatljivo ljubopitljiva komšinica M., naslonjena na avlijsku ogradu, s obaveznim tespihom u mršavim, koščatim rukama, gladna i žedna bilo kakvog razgovora.

Mogu je razumjeti. Usamljena je, stara, sagovornika, naročito tokom zime, u neposrednom komšiluku nema, djeca je rijetko posjećuju, ali, ipak, budući da njena, kako rekoh, neshvatljiva ljubopitljivost odveć dugo traje, godinama, u posljednje vrijeme počinjem je doživljavati kao teško iskušenje i, posljedično, osjećam da u meni narasta bojazan, strah zapravo, jer bojim se da ću u jednom trenutku izgubiti samokontrolu, planuti na nju, izreći riječi koje, inače, nikad ne bih, riječi koje će je duboko povrijediti i ničim, ali ama baš ničim, neće biti moguće popraviti ih.

Šutim i prilazim joj. Znam šta me čeka. Rafalna vatra bezbroj puta opetovanih pitanja o mom poslu, djeci, njihovom poslu, bratu, sestrama, dolaze li, ne dolaze li, posjećujem li ja njih, imam li dovoljno ogrjeva, jesam li se svikao živjeti sam...

Ali, na dva-tri koraka od nje, kao nekim čudom, na vratima susjedne kuće pojavi se komšinica B., iznimno draga mi žena, koju, ostarjelu i teško pokretnu, ove zime nisam vidio, pa uđoh u njenu avliju, pozdravih je i upitah za zdravlje, a ona mi šapatom reče:

– Idi, sine, idi, a ja ću je već nekako razgovoriti. Idi!

– Hvala ti – jedva čujno prošaputah i izađoh iz avlije, a komšinica M. ne udostoji me ni pogleda, novu i zahvalniju sagovornicu, dalo se to vidjeti na njenom ustreptalom licu, neplanirano je dobila.

Idem dalje, kući. Na avlijska vrata naslonio se i komšija E. Puši. Priđoh mu i pozdravih ga.

– Bogami, dobro ti pomože B. Da se ne pojavi, ko zna koliko dugo bi tvoj raport potrajao.

– Nije ona bila ovakva ranije. Promijenjena je. Ne prepoznajem više u njoj onu nekadašnju ženu, tihu i odmjerenu.

– Samoća, moj brate, samoća. Velika je to tegoba i nužno dovodi do svakakvih deformiteta ako joj se čovjek prepusti. Zato je, kako veliš, M. promijenjena, zato je toliko radoznala, a, ustvari, malo je šta zanima od onog što druge zapitkuje, jednostavno, to je njen način da koliko-toliko pobjegne od samoće, a to što druge smara, to je već... Uostalom, šta ja tebi pričam o tome, znaš i sam... Doduše, što se samoće tiče, novajlija si, ali kako vrijeme bude prolazilo...

– Dakle, ako sam dobro shvatio, za, recimo, deset ili petnaest godina, pod uvjetom da poživim još toliko, uslijed “svakakvih deformiteta”, i ja ću stajati naslonjen na avlijsku ogradu i, da bih pobjegao od tegobne samoće, zapitkivati rijetke prolaznike da li ih boli zub ili imaju li probavne smetnje. To si mi, čini se, htio kazati, ali si se, ipak, suzdržao. Je li tako?

– Ne, ne, nipošto! Pogrešno sam se izrazio, skroz pogrešno, pa, molim te, ne ljuti se, nije mi bila namjera, stvarno nije, jer kako ću tebi...

– Ma, smiri se, polahko, trzam te malo, što se odmah primaš, sve je u redu?! Ti si moj stari komšija, drug, ahbab, pa, sve i kad bih imao razlog, na tebe se ne mogu naljutiti, naročito ne zbog ovakvih efemerija.

– Hvala ti.

– Hvala tebi. Kad mi je prošle godine prosvirao odžak, kad nisam znao šta mi je činiti, spremno si mi i od srca priskočio u pomoć i riješio problem. To se ne zaboravlja.

– I to u osmoj deceniji života. Star čovjek, a pentra se po krovu.

– Nisi ti star, nego vitalan.

– Šta to vas dvojica toliko pričate? Ako je šta pametno, pa dajte da i ja šta čujem, da se okoristim – oglasi se s balkona E., supruga N.

– Ma, mi to onako nešto, tako nešto... – neodređeno će E.

– “Onako nešto”, “tako nešto”, šta ti to znači, čovječe? I, usput, bruka, sramota, stvarno bruka!

– Kakva sad bruka, ženo Božija?!

– Pa, pola sata pričate, a nisi čovjeka pozvao na kahvu! A i ručak je zgotovljen! Komšija, bilo bi mi jako drago da nam se pridružiš!

– Zahvaljujem i prihvatam s velikim zadovoljstvom.

– Eto, vidiš! Ja za minutu završi ono čega se ti ne bi uopće ni sjetio! Stvarno si omatorio!

Sjedimo za stolom, pijemo kahvu, ručamo, N. me pita za djecu i unuka, odgovaram joj, i, odjednom, osjetih nešto nedefinirano, nešto između zadovoljstva i nelagode, sreće i tuge, uključenosti i izopćenosti, osjetih nešto meni nepripadajuće, sve dok, na koncu, ne shvatih da je to, ustvari, život, posložen, pulsirajući, život od kojeg sam se odvikao, pa ga, dok jedem izvrsno spremljenu musaku, počeh osjećati u svoj njegovoj punini. Da, to je život i tako se živi.