Subota. Vreo, prevreo dan, jedan od onih kada se bez prijeke potrebe iz kuće ne izlazi. Gledam, u kutiji su samo dvije cigarete pa se dvojim da li da odem do granapa. Odustajem. Vani je kao u pećnici. Preopasno. Izlazim na terasu. Nigdje nikog. Ni komšije M., koji vazda sjedi na malom trijemu ispred kućnih vrata. Dozivam ga. Pojavljuje se, nasmiješen kao i uvijek. Pozdravih ga i rekoh da sam ostao bez cigareta. On otpozdravi, klimnu glavom i reče da sačekam.
– Dobro si postupio. Preopasno je izlaziti vani – reče dok pušimo njegovu ljutkastu gradačačku škiju.
– Znam. Hvala ti.
– Mračnjaci su neumorni. Pakuju nam nevolju za nevoljom. Dvije godine mučili su nas s koronom, pobili tačno onoliko koliko su željeli pobiti, a zatim, bez sekunde pauze, pokreću rat u Ukrajini. Nije dobro, nije.
Šutim.
– Eto klasičnog primjera kako se rat ili ratovi mogu voditi i s oružjem i bez oružja. A korona... Korona je, prijatelju moj, ljudska tvorevina. Siguran sam u to. Mračnjaci su nas žestoko napali bez topova i tenkova, uspješno nažalost, a ono što me jako čudi jeste to da su se neki primili na priču kao je virus došao iz prirode. Glupost. Zašto? Vidi, priroda zaista producira svakakve viruse, ali ima i svoje odbrambene mehanizme, svoje zakonitosti, a u slučaju korone uopće nije riječ o poremećaju prirodnih zakonitosti, ljudska je ruka zakuhala tu čorbu.
Ne rekoh ništa.
– Ne slažeš se sa mnom?
– Tvoja je postavka sasvim moguća, možda i tačna, ali nema uporište u činjenicama. Prema tome, a nadam se da se nećeš naljutiti, to o čemu pričaš tek su puka na nagađanja ili teorije zavjere od kojih, vjerovali u njih ili ne, sasvim svejedno, nikakve praktične koristi nema. Suština je, dakle, u tome, a ne u slaganju iliti neslaganju.
– A rat?
– Šta rat?
– Pa valjda se sjećaš gdje smo i u čemu boravili?
– Naravno.
– U zemunicama, u kojekakvim bajtama, skoro medvjeđim brlozima, u zastrašujuće nehigijenskim uvjetima; spavali smo na suhom lišću, tek da ne ležimo na goloj zemlji, pokrivali se prljavim dekama, šinjelima, čime smo stigli, kupali se nismo, a i gdje da se okupamo, takvih pogodnosti nije bilo, osim, možda, ljeti ako bismo naišli na kakav izvor, potok... I? Šta se desilo? Je li buknula epidemija? Nije, premda su za pojavu epidemije, bilo kakve, uvjeti bili idealni. E, o tome govorim! I, sad, kad neko kaže da je to zlo došlo iz prirode... Pa, eto, bili smo u prirodi među šišmišima, štakorima, zmijama i ko zna još kakvim nevidljivim karnđolozima. I, pride, među četnicima. Ništa nam nije išlo naruku, sve okrenulo protiv nas, ali, barem što se epidemije tiče, preživjeli smo. Kako? Zašto? Je li u to vrijeme naš imunološki sistem bio jači? Pa nije, dobro znaš da smo uvijek bili polugladni, mršavi, hronično iscrpljeni... Jesmo li, možda, u to vrijeme bili neki drugi ljudi, nadljudi? Jesmo li...
– Dobro, dobro, shvatio sam – prekidoh oprezno zažareni M. monolog koji nije slutio na dobro jer ipak je riječ o čovjeku oboljelom od PTSP-a, logorašu koji je prošao kroz stravične torture i ovakve njegove sporadične retoričke eskapade nisu mi bile nepoznanica, pa je valjalo razgovor nastaviti mekše, pomirljivije, onako kako to M. odgovara. Rekoh mu:
– Upravu si. To je dobra i suvisla usporedba. Uvjeti u kojima smo boravili zaista su bili idealni za pojavu i širenje virusa, ali, eto, nije ga bilo. Sjećam se...
– Dakle, slažeš se s mojom teorijom?
– U potpunosti. Sjećam se, krajem februara ili početkom marta, otprilike petnaestog dana našeg boravka u šumi, odlučio sam okupati se, pa šta bude. Vlastiti smrad nisam mogao više podnositi. Povraćalo mi se. Svukao sam sve sa sebe, saborci su me šutke gledali kao zadnjeg idiota, okupao se nabrzinu, posušio se, obukao istu prljavu odjeću jer ništa čisto u rezervi nisam imao i osjećao se bolje, mnogo bolje. I još nešto! Nakon tog kupanja ledeno hladnom vodom ni kihnuo nisam.
– Tako je! O tome pričam! Tako je bilo, baš tako... Da, da... Eh, eto, odoh ja sad. Cigara imaš dovoljno do sutra. Hoće li ti biti dovoljno?
– Hoće.
– Dobro, dobro... A da ti kažem, baš mi je drago da smo se složili. I zapamti: mračnjaci nam kuhaju čorbu i svuda su oko nas.
– Zapamćeno.