U susret mi ide profesor negdašnjeg srpskohrvatskog jezika. Predavao mi je u srednjoj školi i, sjećam se, prepoznavši moju darovitost, svako malo poticao me da što više čitam, analiziram tekstove velikih autora, stil, stilistiku, izražajna sredstva, da vodim dnevnik čitanja, pišem zabilješke, eksperimentiram u raznim formama, proznim prije svega, a vrijeme će pokazati, govorio je, u čemu ću se pronaći i dati svoj maksimum.
Poslušao sam ga. Međutim, mada teška srca, katkad ipak pomislim kako bi bilo mnogo bolje da sam njegova sugeriranja prečuo, ignorirao i fino, kao sav normalan svijet, završio kuharski zanat. Zašto? Pa, nakon višedecenijskog mukotrpnog rada na sebi, vrijeme je zaista pokazalo “u čemu sam se pronašao i dao svoj maksimum”. Na birou. Ali, nejse. Želim vjerovati, čvrsto vjerovati, da je tako trebalo biti i nikako drukčije. I tačka. Kraj priče.
Velim, profesor mi ide u susret. Jedva vuče nogu za nogom s kesom mandarina u ruci. Priđoh i pozdravih ga. Zastade, diže pogled i zbunjeno me pogleda. Skidoh masku.
– A, to si ti! Nisam te odmah mogao... Pa kako si? Dugo te nisam vidio.
– Dobro, hvala. A Vi?
– Onako, starački, ali dobro je. Nego, pišeš li?
– Da.
– Šta?
– Sad ste me malo... Znate, teško je to žanrovski odrediti.
– Zbog čega? Valjda znaš šta i o čemu pišeš?
– Upravu ste, trebao bih to znati, ali... Pa, evo, recimo da su to literarizirane mikroimpresije onog što vidim, čujem i osjetim u svom neposrednom okruženju.
– Naprimjer?
– Gledam kroz prozor u snijeg koji pada i pišem o tome.
– Uh, čovječe, prevelik je to spisateljski zalogaj, prevelik... Jesi li uspio progutati ga i svariti?
– Jesam.
– Čestitam! Samo tako nastavi, jer kad se na ovu predstavu koja se životom zove spusti zavjesa, a hoće, ostat će za nama samo tragovi, lijepi ili ružni, kako kome, i ne samo što se pisanja tiče, pa, eto, potrudi se da tvoji tragovi budu što ljepši, ljudskiji, zatrebat će ti kao suho zlato kad, kako rekoh, predstava bude završena i zavjesa se spusti. Jesi li shvatio?
– Jesam, profesore.
– Nisam ni sumnjao. Odoh sad i neka ti je sa srećom.
Ulazim u moju ulicu. Vidim, okupilo se pet-šest komšija i o nečemu žučno raspravljaju. Dok im prilazim, čujem ovo:
– Raskopaše nam ulicu! Dođu, iskopaju rupu, zakrpe prosviranu cijev, vrate zemlju nazad i odu! Ako ovako nastave, uništit će nam ulicu, ništa od nje neće ostati! Ne može to više tako – reče prvi.
– Dotrajala je infrastruktura, nisu ti ljudi koji kopaju ništa krivi – reče drugi.
– Ti šuti! Uvijek si bio kontraš! Nikad nikakve koristi od tebe – odbrusi mu prvi.
– Peticija – uskliknu treći.
– Ma kakva peticija! Nikakve fajde od toga! Pisali smo peticiju da nam makar uličnu rasvjetu poprave! I šta je bilo? Ništa! I dalje smo u polumraku – reče peti.
– Ljudi, imam ideju! Proglasit ćemo nezavisnost naše mahale – reče šesti.
Svi prasnuše u grohotan smijeh kakav u našoj ulici odavno nisam čuo.
– Da, da – nastavi šesti – nezavisnost je jedino rješenje! Osim toga, a što se samoodrživosti tiče, resurse imamo! Imamo ugalj, boksit, naftu i, najvažnije, vodu! Doduše, kuće su nam načičkane i to bi mogao biti mali problem u pregovorima s potencijalnim investitorima, ali mislim da je to rješivo, jer, kao budući predsjednik, odmah ću...
– Čekaj, čekaj! Otkud sad ti predsjednik – reče prvi.
– Zato što imam ogromno političko iskustvo – mirno će šesti.
– Kakvo – graknuše svi.
– Svake večeri gledam dnevnik i dijaloške emisije o najrazličitijim političkim i socijalnim temama!
Salva smijeha prosu se na sve strane, i to tako snažno da se ono malo preostalih komšija, uglavnom ostarjelih žena, bojažljivo pojaviše na vratima da vide kakva je to gungula, otkud i zbog čega toliki smijeh.
– Šta vam je, ljudi, pobogu?! Znate li da je šala kapara zbilji?! Nije se s tim stvarima zezati! Zlonamjernika je puno i neko bi sve ovo mogao pogrešno protumačiti – reče komšija E. prilazeći nam.
– Ama, šalimo se! Znaš ono, šega muci u inat! Šta je u tome loše – reče treći.
– Ništa danas nije šega, moj prijatelju, i ništa se olahko ne shvata! Vremena su opasna i smjesta da ste prestali s tim glupostima! Još mi samo fali da mi kakav belaj natovarite na leđa, a ja ni luk jeo ni luk mirisao!
– E. bi bio idealan predsjednik. Ozbiljan je, autoritativan, a ima i autokratske crte u karakteru i nastupu. E njega ćemo izabrati, povlačim kandidaturu – prišapnu mi šesti i šeretski se nasmija. Nasmijah se i ja, ali nekako kiselo, nasilu, pozdravih ga i, s primišlju da se šegom protiv muke, osim prividno, nije moguće ni boriti ni izboriti, pređoh tih nekoliko koraka i uđoh u kuću.