Sredinom juna, dan ili dva prije talasa nesnosnih vrućina, nakon duge šetnje padinskim dijelovima grada, stižem do prelijepog šetališta, ogromnog parka ustvari, kakvim bi se podičili i mnogo veći gradovi.

Tuzlaci ovo šetalište zovu Slana banja ili samo Banja. Nekad je tu, Austrijanci su ga podigli, postojalo banjsko lječilište, lijepo, arhitektonski ostvareno i u prostornu matricu oivičenu visokim, crnim borovima skladno uklopljeno zdanje. Nema ga odavno. Slijeganje tla učinilo je svoje, a ljudski nemar zdušno pripomogao.

Na istom mjestu, ili otprilike na istom, nalazi se mezarje-groblje u kome su ukopani stradali na Kapiji 25. maja 1995, uglavnom mladi, premladi ljudi, ubijeni četničkim projektilom ispaljenim s Ozrena.

Zastajem i dugo gledam u bijele, ovalno oblikovane nadgrobne spomenike. Kako su u mezarju-groblju ukopani pripadnici svih konfesija, dvojim se, i ne prvi put, da li da dignem ruke i proučim Fatihu. I, kao i uvijek, dižem ruke i učim.

Potom ulazim u mezarje-groblje, skrušeno, oborenog pogleda. Prilazim jednom kaburu i spuštam se u čučanj. U njemu je ukopana moja negdašnja komšinica, u to vrijeme, početkom devedesetih, gimnazijalka, krhka, tiha, smjerna, učtiva i, a ubrzo ću to doznati, izrazito darovita pjesnikinja. Katkad bi dolazila kod nas. Moja rahmetli supruga uvijek bi je srdačno dočekivala, izljubila, posjela pored sebe i izokola, radoznalošću svojstvenom ženama, zapitkivala ima li momka i, ako ima, kada ćemo ga upoznati. Ona bi, pak, stidljivo (Bože, gdje li je nestao stid, a u toj djevojci, djevojčurku zapravo, mnogo ga je bilo), pocrvenjelih obraza, poluoborene glave i kroz blagi osmijeh odgovarala da momka nema. Dakako, razgovor između njih dvije time se nije završavao, otvarale su se druge teme, a, nerijetko, kada bih osjetio da sam suvišan, da svojim prisustvom kočim ili reduciram protočnost njihovih ženskih priča, ispričavao bih se i odlazio u drugu sobu. Nešto kasnije, supruga bi ulazila u sobu, pozivala me da im se pridružim, a naša mlađahna komšinica, jedva čujno i još stidljivije, pružala bi mi nekoliko listova s pjesmama na njima uz ljubaznu molbu da ih pročitam i iskreno se odredim vrijede li ičemu. A uglavnom su vrijedile. I iznenađivale. U njenoj poeziji nisam nalazio ni najmanju naznaku patetike, profane ljubavne patetike, naprotiv, iščitavao sam začuđujuće pročišćen pjesnički jezik u kojem je bezmalo svaka riječ u pojedinim pjesmama emanirala snažnom slikovitošću i čuvstvenošću, smionim metaforama, nesputanošću u rečeničkoj građi i rasporedu, neobičnošću upotrijebljenih leksema... U najkraćem, čista simbolistička poezija. Rekao sam joj to. Zahvalila se, prošaputala da o simbolizmu malo zna, naglasila da jeste čitala francuske simboliste i da je se njihova poezija uopće nije dojmila te da samo tako zna pisati, pa kako god se to zvalo.

Začudo, premda sam joj predlagao, nije ni pomišljala objaviti neku od svojih pjesama, a, na koncu, rekla mi je i zbog čega, no kako je riječ o dubokoj intimi, o nečemu što je, kako je kazala, povjerila samo meni, mojoj ženi i nikom više, ne bih o tome. Neka tajna koja je otišla s njom i A. ode i sa mnom.

Neposredno pred početak četničkog divljanja, u vrijeme kada je gimnaziju privodila kraju i spremala se za fakultet, odselio sam s porodicom u drugi dio grada. Nisam je ponovo vidio. Nikad.

Izlazim iz mezaristana. Sijeva mi u leđima, pa, umjesto pješke kako sam planirao, sjedam u taksi i vozim se kući.

Po dolasku neodlučno stojim kod avlijske kapije. Snažno osjetih da u tim trenucima naprosto ne mogu biti sam.

Vidim, u avliji do moje, na malom trijemu ispred ulaza u kuću, sjedi komšija M., zvižduće neku melodiju i na vikend-stočiću, prepunom razbacanog duhana, mota cigarete.

Pozdravih ga i pozvah da nešto pojedemo.

– Je l' opet vojnički grah – kroz osmijeh će.

– Nije. Riblja čorba.

– E, ako je riblja čorba, eto me, sve ostavljam!

– Koja je ovo riba – reče između dvije kašike prevrele čorbe.

– Plotica, riječna pastrmka.

– Da, da, plotica... U Savi je najviše ima. Lovio sam je nekad dok sam mogao i dok se imalo. Dobra riba, dobra, a čorba je odlična, hvala ti.

– Hvala tebi, pomogao si mi.

– Kako?

– Hvala ti što si ovdje, što si moj drug.

– Čudan si ti meni... Je li se nešto desilo?

– Ne, ništa, sve je uredu.

– Dobro, dobro... Tvoja stvar. Nego, de ti nama pristavi šerbetnjak, kahva da se popije, da koju lijepu progovorimo ili serbes odšutimo, jer i šutnja je lijep razgovor, bezbeli, za one koji to mogu i umiju. Je li tako?

– Tako je. Ide kahva.