Probdio sam tegobnu, besanu noć, zaspao nakon sabaha, a probudio se nešto prije podneva. Razlog? Treći je dan kako u kući nemam vodu. Havarija u kupatilu, poplava. Majstor je bio, detektirao problem i otišao. Slijedi krupna, zahtjevna intervencija. I papreno skupa. Otud besana noć. Ipak, iznašao sam rješenje, ili se barem nadam da jesam, pa, donekle umiren, sjedim na osunčanoj terasi, grozničavo razmišljam, razrađujem maglovite, klimave opcije, preturam u glavi galeriju likova na koje mogu ili ne mogu računati, jer posao koji me čeka nadilazi moje mogućnosti, ogroman je i, osim majstora koji će završiti svoj dio posla, teške fizičke poslove koji tome prethode sam definitivno ne mogu uraditi.

Odjednom, neprimjetno, kao da je iz zemlje iznikao, na terasi se pojavi komšija M., bradat, kosmat i, kao i uvijek, nasmiješen. Pozdravi, potapša me po leđima, spusti se na stolicu, izvadi duhankesu i poče motati cigaretu.

– Dobro izgledaš – reče.

– Tek sam se probudio.

– Sinoć nisi spavao?

– Ne.

– To ti je od rata.

– Između ostalog.

– Šta je bilo?

Rekoh mu.

– Ti i ja sve to možemo završiti.

– Ne znam baš... S ovim mojim bolnim leđima... Znaš, bit će tu puno otpada, šuta. Veliki je to posao. Treba nam još neko.

– Ni to nije problem. Zvat ću rođaka. Hoćeš li da danas počnemo?

– Ne mogu, umoran sam. Sutra. I hvala ti.

– Ma ništa.

– Nego – zaustih ni sam ne znam zbog čega – počesto sanjam ono što sam već sanjao. Sve je isto, preslikano. Čudno.

– Hajde, pričaj, slušam, pomalo se razumijem u te stvari!

– Sinoć, zapravo jutros, sanjam kako sam doputovao u Ameriku. Avion se spušta, zaustavlja, a nekakav glas podviknu: “Montana”, pa zaključim da sam u Americi, u državi Montana. Izlazim iz aviona, vidim, u nekom sam malom gradu, mrak je, nigdje nikog, sve čisto, uredno, ulična rasvjeta snažno obasjava ulicu kojom hodam, s obiju strana drvoredi i velike kuće, u bijelo ofarbane, svaka s lijepo uređenim travnjakom. A mene ni briga nije što sam u Americi, u državi Montana, u gradu kojem ne znam ime; tražim kakav granap, cigare da kupim. Hodam, hodam, ali nigdje granapa i, šta ću, vratim se u avion. Spuštam se na sjedište pored prozora, čekam, ne znam ni šta čekam, u avionu žive duše nema. Okrenem se prema prozoru, a s druge strane stakla stoji vojnik. Na njemu maskirna uniforma, ranac na leđima, u ruci puška, automatska. Gledam ga, lice mu je vedro, dobroćudno, pomalo se i smješka i kroz smiješak ljubazno me pita:

“Oprosti što te uznemiravam, ali, kad si već tu, hoćeš li da te upucam malo?”

“Hajde, de, halal ti bilo!”

“E, ako je tako, neću”, procijedi i namrgodi se.

“A je li to negdje počeo rat”, rekoh.

“Zašto me to pitaš?”

“Zato što nosiš maskirnu uniformu i pušku.”

“Zar mora početi rat da bih nosio uniformu i pušku?”

“Ne mora, ali... Nebitno, reci mi, vidim da si Bosanac, odakle dolaziš i otkud ti ovdje u Montani?”

“Došao sam sa zvijezde i tamo nigdje nikog nema.”

“S planine Zvijezde?”

“Sa zvijezde sam došao i tamo nigdje nikog nema.”

“Izvini, ali ne razumijem. Pa, hajmo ovako: u Bosni postoji planina Zvijezda. Jesi li došao s te planine ili sa zvijezde odnekud s nebesa?”

“Ti si ili blesav ili praviš budalu od mene! Kažem ti, sa zvijezde sam došao i tamo nigdje nikog nema! Kako ne shvataš”, ljutito odbrusi, okrenu se i ode.

– Veliš, sanjao si već takav san – M. će.

– Više puta.

– Nije to teško rastumačiti. Taj vojnik si ti, još uvijek se boriš, ne predaješ se, zvijezda na kojoj nikog nema je ovaj grad, grad koji te je izopćio, obespravio, nedavno proglasio i mrtvim, dakle, ništa ovdje za tebe nema. Eto, to je sve.

– E jesi ga i rastumačio, svaka ti čast! Prosvijetlio si me.

– Šta mogu, takav sam. A i drug si mi, valja mi te malo okuražiti – kroz smijeh će.

– Daj i meni jednu tu tvoju da zapalim!

– Ti reče da nećeš!?

– Moram, od muke.