Budim se. Osam sati. Peti je dan mubarek ramazana. Progulio sam kroz još jednu neprospavanu noć, zaspao nakon sabaha, čvrsto, tvrdo, a probudila me je buka komšijine miješalice za beton. Čovjek nešto gradi, betonira, nije bitno šta. Iskreno, ljut sam, ali kakva fajda, čovjek nije ništa kriv, jer, često je to govorila moja majka: “Jutro radi. U jutru je bereket, a samo budale otvaraju dućan u ikindiju.”

“Tako je, majka, tako je”, šapućem dok se onako iscrpljen, smožden, dižem, sjedam na krevet i gledam kroz prozor u siv, olovnim oblacima poklopljen novi dan.

Odlazim u kupatilo i dugo se pljuskam ledeno hladnom vodom. Osjetih da mi je malo bolje. Makar.

Izlazim vani po ogrjev. Prohladan, pravi zimski dan, praćen povremenim naletima susnježice koja bjesomučno atakuje na probeharala stabla voća. Kakav kontrast... Susnježica i behar... Doduše, ništa čudno i novo, ali...

Idem ka podrumu. Pozdravljam komšiju i nepoznate mi ljude koji mu pomažu u poslu. Otpozdravljaju i oni, podignutom rukom i osmijehom, jer miješalica bučno brunda i čuti se ne možemo.

Ložim vatru. Brzo je planula i ugodno ugrijala dotad hladnu kuću. Prispavalo mi se i odlučih vratiti se u krevet, ali, tek što se digoh i zakoračih, zazvoni telefon. Javljam se.

– Kako si? Jesam li te probudio – reče poznat i drag mi glas.

– Nisi. Komšija je to već uradio. Betonira nešto, potporni zid ili šta li već.

– Žao mi je. Znam da noću slabo spavaš pa te neću dugo gnjaviti. Ustvari, želio sam ti se zahvaliti i podijeliti nešto s tobom.

– Sad si me malo... Dugo se nismo ni vidjeli ni čuli, tako da ne shvatam baš... Zbog čega mi se želiš zahvaliti?

– Ti znaš da je moja majka nekad davno imala neurološke tegobe, da je bila teško pokretna, hospitalizirana u više navrata, na koncu, donekle oporavljena...?

– Da, znam.

– Od kraja prošle godine njeno stanje se iskompliciralo, ali sad je, a zbog toga ti se i javljam, nešto bolje, zapravo, bitno bolje u odnosu na stanje u kojem je bila.

– Korona?

– Ne, demencija, totalna demencija. Na terapiju nije reagirala, nije joj bilo bolje, pa sam, sav u očajanju, svake večeri sjedio pored njenog kreveta i čitao onu dovu koju si mi svojedobno dao.

– Kumejlovu dovu?

– Da. Ta dova mi se jako dopadala i ranije, a, evo, sad je i pomogla, odnosno bila je... Nisam musliman i ne razumijem se u islamsku terminologiju, ali ima ona riječ, na vrh mi je jezika... Ona riječ koja označava da je od Boga nešto prihvaćeno.

– Kabul.

– Eh, tako, baš tako! Nećeš vjerovati, ali nakon petnaest dana, mislim nakon petnaest dana čitanja dove u majčinom prisustvu, njeno dotadašnje loše stanje počelo se malo-pomalo normalizirati, pa, evo, velika ti hvala, pomogao si mi, a da nisi ni svjestan koliko!

– Prije svega, jako mi je drago da je tvoja majka bolje no što je bila, ali, živ bio, ne pripisuj mi velike zasluge, zapravo nemoj nikakve, jer ja sam u svemu ovome tek mali, sićušni posrednik i ništa više od toga, pa zahvaljuj, stalno i od srca, dragom Bogu, samo Njemu i uvijek Njemu.

– Da, shvatam, bez Božije pomoći majčin oporavak ne bi bio moguć, ali, ipak, hvala ti.

– Nego, sjećaš li se kad smo se posljednji put vidjeli?

– Uh, sad si me... Ne znam tačno, ali, čini mi se, prije dvije ili tri godine, tako nekako...

– Duže.

– Koliko duže?

– Mnogo.

– A to mnogo je?

– Deset godina.

– Toliko?!

– Ni manje ni više.

– Ne mogu da vjerujem! Zar baš toliko?

– Baš. Slušaj! Odoše nam životi, već polahko ulazimo u starost, vremena za traćenje nemamo, jer svaki trenutak je dragocjen i neponovljiv, pa činimo dobro, vjerujmo u dobro i nemojmo dozvoliti da se, a poznajemo se i dobri smo čitav život, ne vidimo cijelih deset godina, kao da živimo u dvije države, a ne u istom gradu. Bruka i sramota, brate, i moja i tvoja!

– Pa mijenjajmo to dok možemo, dok imamo vremena!

– Mijenjajmo – rekoh, pozdravih ga, spustih se u krevet i, premda je miješalica za beton i dalje brundala, umah zaspah snom pravednika.