I bi dženaza. Ode komšinica Esma na pravedni svijet (ovaj sintagmatski konstrukt - pravedni svijet, uvijek mi je bio logičniji u odnosu na onaj - bolji svijet, jer upitno je kome će biti bolji, a pravedni će sigurno biti, svima, bez ikakve dvojbe). Malo je ljudi na dženazi bilo, dvadesetak. Otužno. Nije to dobra Esma zaslužila (ili, možda i jeste, sinu mi, pa se, dok gledam u mejtaš na kome je do maločas bila, zapitah ne krije li se u tome zahirska, očima vidljiva manifestacija onostrane apsolutne pravednosti, jer dvoličnjaka na dženazi nije bilo, ama ni za lijeka).

Velim, klanjali smo joj dženazu, nas dvadesetak. I ode Esma, u rodni joj grad, bila je to njena izričita želja, vele njeni sinovi. Eh, kad bi i mene mogli ukopati u kakvom nerodnom gradu, samo ne u Tuzli, pomislih bezmalo s čežnjom dok ih slušam… da, da, nedragi moji Tuzlaci, eto dokle vašim spletkarenjem možete dovesti čovjeka, čak dotle da ni mrtav ne želi biti s vama; a nisam prvi, hafiz Nurija, a vi dobro znate ko je hafiz Nurija, također, zgađen i zgrožen vašim spletkama, ni mrtav nije želio biti s vama, eno ga ukopan je, vi i to dobro znate, po vlastitoj želji podaleko od vas, u nekom od krajputaških mezaristana u Gornjoj Tuzli.

Odoše ljudi, polahko, šutke. Tu je i komšija Sadik, onaj visoki, s kućom ponad Arslanagine džamije. Bivši košarkaš, bivši muzičar, bivši profesor, bivši pisac, haman i bivši novinar… Nekad mi ga 'nako bude pomalo i žao - puno, brate, bivšosti u jednom insanu. Ni on ne begeniše Tuzlu, rekao mi je jednom, ali kako, zbog čega ne mogu se sjetiti, davno je to bilo, mislim kad mi je rekao, nekako odmah poslije rata, isto ovako na nečijoj dženazi, čini mi se.

Sadik me pozdravi podignutom rukom, pa išaretom predloži da sjednemo u šadrvan-abdesthanu, da zapalimo po jednu. Prihvatih. I sjeli smo. Šutimo. Pušimo. Gledam u njegove ruke. Desnu, s cigaretom među prstima, mirno položio preko lijeve. Šaka mu, desna, velika, košarkaška, prsti dugi, koščati, a na kažiprstu vidljiv ožiljak, svjež, nezarastao, vjerovatno opeklina od vrelog ulja ili pare, pomislih.

-„Kažeš da voliš kišu, ljetnu, blagu, toplu, a nosiš kišobran. Kažeš da voliš sunce, zlaćane zrake koje ti miju lice, a tražiš hladovinu. E, mila moja, kad mi kažeš da me voliš… nekako… nekako ti ne vjerujem baš“, rekoh nakon duge šutnje.

Sadik me pogleda iznenađeno. I prijekorno. Umah shvatih da sam zabrljao, pa unezgođeno oborih glavu.

- Šta je to - reče dubokim glasom.

- Pjesma ili mudra misao neka, ne znam.

- Odakle ti to?

- Pročitao sam negdje ili čuo, stvarno ne znam.

- Iznenadio si me… Nije baš trenutak za takve... Ali... Sad si me malo... Čovječe, jesi li svjestan šta si upravo rekao? Pa to je sjajno!

- Stvarno?

- Da. Znaš, zaista nije trenutak, međutim… Hvala ti. Majstorski si to… dobro ne ti, ti si sebebdžija, ali ko god da je to napisao ingeniozno je, zapravo savršeno precizno sukusirao besprizorno bešćutni odnos mog rodnog grada prema meni. A to je, taj odnos… Evo, zanijemio sam… Ali, a, molim te, ne pitaj me ništa o tome, mogu i moram reći ovo: ništa im, tim Tuzlacima, ne vjerujem, ama baš ništa, čak u vodu bacam i selam koji mi nazovu ili dobar dan… Ništa, bezbeli, ne želim ni imati s njima. Mrakina je to mraka, organizovana, institucionalizirana mrakina mraka, goru nisam vidio, a u ovom mom podugom životu svega i svačega sam se nagledao. Eto, tako... Hvala ti, Enese, valja mi zapamtiti ovu pjesmu.

- Dobro, neću te ništa pitati, ali i ti si mene iznenadio.

- Čime?

- Takvom reakcijom, mislio sam da ćeš me izgrditi.

- Zbog pjesme?

- Da.

- Ma pusti... Poduboko je ovo što si rekao, dobro poduboko... Naizgled je duhovito, sarkastično, ali... Nejse, nije trenutak za takvu priču.

- Malo je ljudi na dženazi bilo, ali misli da su došli pravi.

- Slažem se. Dobri ljudi, naši ljudi, stari komšiluk, gadova nije bilo, srećom ili, prije će biti, Božjim određenjem. Lijepo smo ispratili našu Esmu.

- I ja sam isto pomislio.

- A veliš „kad kažeš da me voliš nekako ti ne vjerujem baš“.

- Pa, eto...

- Dobar, dobar... Odoh. Svako dobro.