Nekad davno, koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, neko vrijeme, sezonu ili dvije, B. D. i ja igrali smo skupa košarku. Bili smo dobri, nerijetko se družili i van terena, dijelili slična interesiranja i svjetopoglede, dakako, sukladno našoj adolescentskoj dobi, ali, premda za takvo šta prepreka među nama nije bilo, istinski prijatelji nikad nismo bili. Zbog čega, odavno sam se prestao pitati.

Bio je visok, znatno viši od mene, nezgrapno građen, premršav, krhak, usporen, preslab za dozvoljene fizičke duele s protivničkim igračima u reketu, međutim, sve te tjelesne manjkavosti, baš poput genijalnog Krešimira Ćosića, kompenzirao je iznimnom inteligencijom, lucidnim asistencijama i sjajnom tehnikom, neuobičajenom za igrača njegove visine i tjelesne građe. Sjećam se, izluđivao je protivničke igrače tim famoznim “potezom viška” (odlika velikih igrača) ili ingenioznim i nepredvidljivim varkama tijelom.

Velim, igrali smo skupa košarku sezonu ili dvije, povremeno se družili, radili neke djetinjaste ludorije (jednom smo, u gluho doba noći i usred ledenog januara, ušli s gitarama na stadion Tušanj, zasjeli u svečanu ložu, raspalili po gitarama iz sve snage, na njegovo uporno insistiranje pet-šest puta odsvirali folk poskočicu “Parnog valjka” pod nazivom Hoću da se ženim, pjesmu koju je B. jako volio i iz zezanja, jer tako glasi prvi stih u njoj, nazivao i pjevao, u njegovoj iskarikiranoj verziji: Kup’ mi majko “cipile”, ali, a što nas, opet, uopće nije iznenadilo, naš “stadionski nastup” okončan je pojavljivanjem užurbane i narogušene policijske patrole, pa smo se, znajući šta nas čeka, promptno ispalili i kao mahniti smijali trčeći kroz duboki snijeg), potom otišli u vojsku, vratili se, rijetko se viđali, krenuli svako svojim putem, a, za razliku od mene, on je i dalje ostao u sportu i stekao zvanje profesora tjelesnog odgoja. Ubrzo počinje raditi u jednoj od gradskih osnovnih škola i, nekako istodobno, upoznaje djevojku s kojom ostvaruje skladnu i stabilnu emotivnu vezu koja će potrajati nekoliko godina. Ali, na korak-dva od sasvim izvjesnog braka, djevojka ga ostavlja. Zbog čega, ne znam, nikad o tome nije pričao, no bilo mi je jasno da je definitivno promijenjen, da se nešto krupno, prekrupno stubokom i nepovratno prelomilo u njemu. Nije to bio više isti čovjek, a u novu vezu nije ni pomišljao ulaziti. Počinje piti, često i mnogo. Zapostavlja posao i biva otpušten. Isto se desilo i u narednoj školi u kojoj je kratko radio ili, bolje rečeno, pokušavao raditi. I dalje nastavlja piti. Njegova majka, sva u očajanju, pronalazi mu posao u izvjesnom primorskom gradiću, rodnom mjestu B. oca. B. odlazi, počinje raditi u tamošnjoj osnovnoj školi i, nekim čudom, ne biva otpušten. Vidjeli smo se narednog ljeta u Tuzli. Oborene glave slušao sam njegov mračni monolog o tome kako je jako nesretan, usamljen, da mu se život sveo na posao i kuću, da u tom malom mjestu nije prihvaćen, nema prijatelje, da mu je flaša najbolji drug... Šutio sam. Nije se imalo šta reći. Nakon tog otužnog susreta, dugo se nismo vidjeli, godinama.

Ipak, za jednog od ljetnih ramazana, a godina je, ako se ne varam, 2013, vraćao sam se predvečer odnekud kući i, dok sam prolazio pored niza načičkanih kafića, zazvonio je telefon. Javio sam se, premda mi broj nije bio poznat, a ni glas koji je, saplićući jezikom, izgovorio: “Okreni se!” Okrenuo sam se i u jednom od kafića ugledao B. Stajao je onako ogroman, ljuljao se lijevo-desno i visoko podignutom rukom pozivao me da mu se pridružim. Prišao sam, rukovali smo se, zagrlili, ponudio me je da sjednem, da popijem nešto.

– Hvala ti, ali zaista ne mogu.

– Zašto?

– Postim.

– Pa, dobro, ne moraš piti alkohol, uzmi nešto drugo.

– Ne smijem ništa.

– Baš ništa?!

– Baš.

– A kad prestaje post?

– Kad zađe sunce, kad padne mrak.

– Au! Pa do zalaska sunca ima, ima... Kol’ko ima, malo sam, znaš...?

– Nešto manje od dva sata.

– Puno, brate, puno. Ali, ako ništa, makar sam te vidio. Da znaš da mi je drago, ali baš drago.

– I meni, mada su okolnosti...

– Znam, znam, sve mi je jasno. I, molim te, oprosti što sam ovako... Ali, drugi put neću biti, neću... Javit ću se ja tebi, hoću, pa ćemo se lijepo ispričati, a ovo sad je... Molim te, ne ljuti se!

– Ama, ni najmanje, kakva ljutnja?! Eto, tako. A sad bih stvarno morao poći. Drži se, čuvaj se, svako dobro ti želim.

– I ja tebi, stari moj druže, i ja tebi...

Ni slutio nisam da je to naš posljednji susret.

Ovih dana na ulici susrećem jednog od košarkaških kolega iz tog perioda.

– Znaš li ko je umro – reče.

– Ko?

– B.

– Korona?

– Ne, tuga. Od tuge je umro.

Dalje ga nisam slušao. On ode, ja nekako nastavih dalje, a u glavi mi stadion Tušanj, ledena januarska noć, nasmijano B. dječačko lice i kreštavi, nemuzikalni glas kojim, koliko ga grlo nosi, pjeva: “Kup’ mi majko ‘cipile’, kup’ mi majko ‘cipile’, kada idem na igranke, da ne nosim opanke...”