Svašta je Tuzla predeverala s osionim Progoniteljem. Mi, otvoreni oponenti, muku smo mučili s njegovim više no očito raspamećenim sociopolitičkim i kulturološkim somnambulijama. Trajalo je to, ljudi moji. Dvadeset dvije godine, nije šala. No, eto, izdržali smo. Nekako. I riješili se nesoja, dragom Bogu hvala.
Međutim i nažalost, koliko vidim, a dobro vidim, na redu je, na Progoniteljevom redu, Sarajevo. Da, drago moje Sarajevo, grad iz kojeg mi je vazda dolazilo samo dobro (sad mi, evo, naumpade veliki Paša Ferović, čovjek koji me je sredinom osamdesetih godina, za mog boravka u Sarajevu, punog i čistog srca podržavao, bodrio, savjetovao, uvjeravao, razuvjeravao, grdio kad je trebalo, a katkad jeste, te bez ikakvih recipročnih očekivanja brinuo o meni kao o sinu rođenom). Stoga, držite se, dragi moji. Drži se, dobri moj Paša. Među vama, Sarajlijama, je On, isfrustrirano seljanče iz nekakvog Islamovca. Da, On. Spreman je na sve.
Doslovno.
Mrzi izvrsnost, patološki. Izvrsnost je svjedok njegove prosječnosti. Otud mržnja. Krije se ispod skuta velikih ljudi. Mrtvih, naravno, takvi su mu osobito dragi. Prezire ih, ali, budući prazan, bezidejan, lešinari na njima, na njihovom djelu, ostavštini. (Slikovitije, da je bio u prilici nemilosrdno bi obespravio, izopćio i, u najboljem slučaju, u narodnu kuhinju strpao i Mešu Selimovića i kralja Tvrtka.) Takav je to nesoj. Takav je to jadov jad, Fuj!
Pa, evo… Hm… Ne, ne, ovdje bih se zaustavio. Jer savjetovati Sarajlije, upozoravati ih, otvarati im oči… Ma kakvi. Nepotrebno. Neumjesno. Na koncu, od Sarajlija sam učio. I puno toga naučio (velika hvala sarajevskim tarikatskim učiteljima). Pa, umjesto toga, umjesto „trebalo bi ovako“ šupljare, donosim ovaj zapis, svojevrstan tematsko-semantički sukus svega ovoga na šta sam upravo tek efemerno ukazao, ispisan, ako se ne varam jer nije datiran, godine 2009.
„Zaplešimo-Let's dance“, piše na plakatima izlijepljenim po cijelom gradu. I elektronski mediji svakodnevno obznanjuju novu ingenioznu nakanu općinskog načelnika - obaranje Guinnessovog rekorda u masovnom plesanju valcera. Mjesto održavanja - novoizgrađeni Trg slobode. Nekoliko godina ranije, sličnu i još veću stupidariju - obaranje Guinnessovog rekorda u masovnom i najdužem poljupcu, također je inicirao i osmislio općinski načelnik.
Na prostranom parkiralištu bivšeg Gradskog saobraćajnog preduzeća, na prašnjavoj i rupama izlokanoj ledini, okupilo se tada deset - jedanaest hiljada ljubitelja masovnog žvaljenja i rekord zaista bi oboren, a ime Tuzle sklone ljubavi i ljubljenju proču se diljem planete. Rekoh li stupidarija? I pripisah li je općinskom načelniku? Greška. Pardon! Naprotiv, načelnik je iznimno promućuran i to što radi naprosto je pronicljivo eksploatisanje neizmjerno bogatog resursa ljudske gluposti u ovom gradu.
Dok se ljube, dok plešu, dok se raduju besmislenom i nikom potrebnom rekordu, dok ekstatično lebde u kolektivnom imaginariju, nikom od tih žaljenja vrijednih ljudi ni na kraj pameti nije da su izmanipulisani, prevareni i da papreno skupu budalaštinu koju tako zdušno podupiru plaćaju iz vlastitog džepa.
Kako god, zgodba „Zaplešimo-Let's dance“ bi održana. „Tuzla je večeras centar svijeta. Neka se večeras nešto lijepo desi. Neka se desi ljubav, jer ljubav je kosmička energija“, bulazni načelnik u mikrofone i kamere uoči održavanja nove stupidarije i novog crpljenja prebogatih resursa ljudske gluposti u ovom gradu. Dakako, nisam prisustvovao tom raspamaćenom happeningu, ali čuh usput da je rekord oboren i da se, onako svenarodno, slavilo do duboko u noć.
Kojih dvjestotitnjak metara dalje, u nekad poznatom restoranu „Express“, a danas sjedištu narodne kuhinje „Imaret“, u „vrijeme dešavanja nečeg lijepog“, rijetku i posnu čorbu od krompira večerala je slobodarska tuzlanska sirotinja.
Prolazeći pored restorana ugledah kroz muzgava prozorska stakla na desetine šutljivih ispaćenih lica, starih i onemoćalih, kako halapljivo gutaju besplatni i za mnoge od njih jedini dnevni obrok…
Ovo je dovoljno. Mislim, pametnim Sarajlijama dovoljno. Šta još reći? A šta bi se drugo i moglo reći osim ovo: Dajte nesoju na znanje - jasno, glasno, nedvosmisleno - gdje mu je mjesto. On samo taj jezik razumije.
