Prelijepa djevojčica, Palestinka, maksum od tri-četiri godine, stoji na ruševinama u Gazi, na ognjenim projektilima spaljenoj zemlji i sasređeno, krupnim, prekrasnim smeđim očima, gleda u objektiv. Nečiji. Tu su, vidim iza njenih leđa, još neka djeca. Prolaze, ne zaustavljaju se. Kosa na njenoj majušnoj glavi vidljivo je kruta, zapravo zacementirana. Uslijed ognjene prašine. Uslijed nedostatka vode. Uslijed pakla u kojem jeste. Neko ju poziva, gestom valjda, glas nisam čuo. Djevojčica prilazi.
Usput podiže i pridržava prašnjave pantalonice koje spadaju s njenog sićušnog tijela. Zastaje. Gleda u tog nekog. Taj neko, lice mu ne vidim, muškarac je, ruka je muška, pruža joj crvenu lizalicu umotanu u celofan. Djevojčica na trenutak zastade. Pogleda u muškarca. Pogleda u poklon. I lijevom rukom, dok desnom pridržava pantalonice koje joj spadaju, prihvati poklon. Bez riječi. Muška ruka joj pomilova zacementiranu kosu. Djevojčica šuti. Ne reagira. Ničim. I dalje gleda u nj. Sasređeno. Mirno. Na licu joj... teško je to odrediti... Na licu joj bezglasan nurli poluosmijeh, a u prekrasnim očima, jasno to mogu vidjeti, bujica riječi. Gledam u njene oči. Iščitavam iz njih neizgovorene riječi. Sve ih razumijem, sve do jedne, ali verbalizirati ih ne mogu, neizrecive su. Djevojčica se ovlašno, jedva primjetno ugrize za donju usnu, baci kratak pogled udesno, u nekog ili nešto, pa se ponovo mirno i sasređeno zagleda u muškarca. Snimak se prekida. Gasim televizor. Duboko uzdahnuh. Othuknuh. Vilica mi zadrhta. “Ovo čisto dijete bit će svjedok”, prošaputah. Odlazim u drugu sobu. Oblačim se. Izlazim.
Ošinu me hladan vjetar. Uvijek ga u mojoj mahali ima. S rukama u džepovima hitro gazim opustjelim sokakom. Ususret mi ide komšinica Nerka, osamdesetogodišnja starica, teško, tromo, smije se i pita me ima li zime, pa, ne sačekavši odgovor, reče da u njenoj kući grijanje ne radi najbolje i da je zabrinuta šta će biti kad dođu hladniji dani. Rekoh joj da će sve biti dobro. Ona na to reče da ide u apoteku i da nije sigurna da li će se moći vratiti pješke. Rekoh da će moći, da apoteka nije daleko.
Nastavih dalje. Dolazim do Adine piljare. Biram neko povrće. Ulazim s dvije kese unutra. On stoji iza pulta. Čudan lik. Tačnije, neodgojeni ahmak. Ne pozdravljam ga. Odavno. Nikad nije odgovorio na moj pozdrav, pa sam ga hladno škartirao. On upita kako sam dok vaga robu. Ne rekoh ništa. On upita zašto ne dolazim na džumu u našu mahalsku džamiju. Rekoh da idem u drugu džamiju. On upita zašto. Rekoh da me hodža nervira. On reče da hodža uvijek priča istu priču. Šutim. Vraća mi kusur.
Izlazim bez pozdrava. Idem nazad. Pored mene se zaustavlja skupocjen automobil. U njemu su muškarac i žena, oboje bitno mlađi od mene. Žena mi je odnekud poznata, muškarac ne. On netremice zuri u mene i, nakon trosekundne šutnje, reče da je zaprepašten. Šutim. Upitno ga gledam. Reče da nevjerovatno ličim na njegovog amidžu Seada. Rekoh da ne znam ko je Sead. Muškarac reče da je Sead nedavno poginuo u saobraćajnoj nesreći. Rekoh da mi je žao. Žena se osmjehnu i reče da imam istu fizionomiju i isti hod kao njen rahmetli amidža Sead. Ne rekoh ništa. Pođoh.
Kod mahalske džamije ugledah komšiju Enesa. Sjedi na klupi. Puši. Pozdravlja me. Otpozdravljam. Reče da je kupio neke knjige. Rekoh da je to lijepo. Upita da li bih mogao pogledati knjige koje je kupio. Rekoh da ne mogu, valja mi spremati ručak. On reče da je ručak preči od knjiga. Složih se klimoglavom. On upita mogu li, možda, sutra ili prekosutra doći do njega i pogledati knjige. Rekoh da mogu doći sutra popodne, ako mu to odgovara. On reče da mu odgovara. Pozdravih ga. Krenuh dalje.
Ulazim u moj sokak. Komšija Enver, u garaži, pored nahajcane peći, sjedi za malim stočićem i mota duhan. Pozdravih ga. On otpozdravi i upita kako sam. Rekoh da se osjećam kao djevojčica na ruševinama u Gazi. On se prenu, oštro me pogleda i upita da li se možda nešto desilo. Rekoh da nije. On pređe rukom preko brade i pozva me da sjednem, da zapalimo po jednu, veli da mu je dobar duhan, iz Stoca. Zahvalih mu i rekoh da ne mogu, da žurim, da mi valja spremati ručak. On kratko klimnu glavom, pogleda me ispod oka, zabrinuto, ustade, uze kesicu duhana, priđe ogradi, pruži mi je, zamoli da hediju ne odbijam i još jednom upita da li se možda nešto desilo. Odgovorih odrično. Pozdravih ga. Krenuh.
