Od zgrade u kojoj živim do IRIB-ovog kompleksa u sjevernom Teheranu tridesetak je kilometara, razdaljina koju moj vozač Reza Motahari prevali za otprilike tridesetak minuta. Ako gužve na putu nema. A nikada je nema jer u četiri sata ujutro Teheran još spava, a pospan sam i ja – rado bih otkunjao tih tridesetak minuta do posla, ali ne da Reza: hoće da učimo perzijski jezik. I onda učimo. On kaže, ja ponovim, pa ja kažem, a on me ispravi ili pohvali. Jutros je zadovoljan, malo sam, kaže, grešaka napravio. Meni svejedno. Šutim i gledam čistače odjevene u narandžasta radna odijela kako brezovim metlama čiste autoput kojim se vozimo. Nikada prije nisam vidio čistače koji metlama čiste autoput.

S lijeve strane, u daljini, kroz plavetnilo, koje se jedva primjetno pomalja, nazire se planinski masiv Alborz. Zastrašujuće je to gorje: visoko, divlje, tvrdo.

Za lijepog vremena, u planinskim usjecima i na kamenitim zaravnima, jasno se vide mala, raštrkana sela. Jedno od njih jeste Baht. I u njemu pjesnik i sufija Ali Taberani. Reza mi je to jučer rekao. I odmah se pokajao. Navaljivao sam kao osica da se nakon posla odvezemo gore i upoznamo s Taberanijem, ali on – jok. Neće pa neće.

Nema, kaže, ništa protiv derviša, ali nije mu baš najugodnije među njima. Jednom je, veli, bio u nekoj tekiji na Tadžrišu. Isprepadali ga tamo nerazumljivim govorom i huktanjem, a potom uljudno ponudili lokumima i crnim čajem. U sjećanju mu je ostao tekijski šejh: star, šutljiv, prodornog pogleda. I pitao Rezu ko je, odakle je. On odgovorio i, kao da se brani, bespotrebno dodao da do namaza drži, i insana i hajvana pazi i pomaže, jezik dobro čuva, a pogled obara. Šejh ga blago pogledao, pozvao da priđe i tiho mu rekao: “Istigfar da učiniš, istigfar. A poslije, opet mi dođi.” Ovome se ne može lagati, zaključio je Reza, i nije ponovo došao u tekiju.

Od tada derviše poštuje, ali ih naširoko zaobilazi. Čvrsti su, brate, veli mi, isuviše čvrsti za moj ukus, a ja ponekad, opet, zagazim i na drugu stranu, živ sam čovjek, šta ću, otme se, prevari me.

I sve mi, dok se vozimo opustjelim drumom, povjerljivo šapuće kako ni rakija nije što je bila i kako Armeni, vrag ih odnio, prave brlju od koje puca i glava i ono malo pameti u glavi, a, bogami, i kosti pucaju ako vazda revnosni Sepah Pasdarani osjete i najmanji trag alkoholnih isparenja, te, nakon kratke stanke i uz duboki uzdah, otpočinje nostalgični solilokvij o vremenima kada se u Iranu moglo nekažnjeno piti i kada je Iran bio Iran, a islam – islam.

U redakciji, kao i obično, zatičem samo prevodioca Amira Kermanija. Dobar je Amir. I kolega i čovjek. Svakog jutra ponavljamo isto: on s perzijskog prevodi najsvježije vijesti, ja odlazim u radijsku kantinu i donosim čajeve.

Potom pušimo, srkućemo prevreli čaj i razgovaramo, ali nikada o poslu jer posla je ionako mnogo, a vremena za razgovor uvijek premalo.

Ponekad nemamo šta i o čemu pričati, pa šutimo, odbijamo dimove i kroz ogromne prozore gledamo u spektakularan prizor: moćno pucanje zore nad vrhovima Alborza.

“Hajmo, Amire, hrpa posla nas čeka”, kažem nakon što se nabrzinu napričamo ili našutimo i posao krene, a, nije da nije, ima ga mnogo.

Popodne, u povratku kući, Reza i ja upadamo u strahovitu saobraćajnu gužvu. Doslovce milimo. Reza mrmlja nešto u bradu i nervozno dobuje prstima po volanu. Dan je vedar i sela razasuta po Alborzu jasno se vide.

– Otići ću gore – kažem mu.

– Gdje?

– U to selo, kod šejha Taberanija.

– Ja neću. Već sam ti rekao zašto.

– Uredu. Snaći ću se i bez tebe.

Ali ništa od toga. Do susreta s Taberanijem nije došlo. Doduše, kao, nakanio sam se jednom, ali, eto, “nije se dalo”.

Ponekad se pitam šta li bi mi rekao. Čemu bi me podučio? I da li bi uopće? Možda bi naš susret bio razočaravajući? Možda iluminirajući? Možda ovo, možda ono... Šupljara.

Do mene je bilo, samo do mene. Da sam zaista želio taj susret s njim, da sam to poželio svim srcem, ništa me u mojoj nakani ne bi spriječilo.

Tako se to radi.

I tako to rade oni koji istinski žele, nekoga ili nešto.

Tako i nikako drukčije.