Slušam hutbu oborene glave zagledan u floralne motive na tepihu. Uvijek isto. Pare. Hodža, koji se, uzgred rečeno, do džamije dovezao u skupocjenom automobilu, bez okolišanja traži pare za pomoć učenicima tuzlanske medrese. Oko mene tihi žamor, gunđanje, nezadovoljstvo... Hodža sve to, dakako, čuje, ali nastavlja i veli da je medresa najelitnija tuzlanska škola, da je izvorište svima nama prijeko potrebnog znanja, da smo bez znanja, kao narod, kao muslimani, pogubljeni, dezorijentirani...

Velim, slušam ga oborene glave i pitam se da li zna da najmanje dvadeset prisutnih džematlija nemaju kod kuće nikakav ogrjev, da, a da bi ugrijali ledene kuće i još ledenija srca, smrznuta srca uslijed ljudske bešćutnosti i institucionalne nebrige, lože automobilske gume, plastiku, dronjavu odjeću i obuću i uopće sve što može gorjeti.

Znam ih poimence i gledam u njihova ispaćena lica. Šute. Ne gunđaju. A i zašto bi? Svjesni da su napušteni, zaboravljeni, pušteni kao šteta niz vodu, ne žale se, ne kukaju, a kako se njihovo tegobno stanje godinama ne mijenja, niti ga, kako rekoh, bilo ko nastoji promijeniti nabolje, ovi uglavnom ostarjeli ljudi pretvorili su se u golemu, pregolemu šutnju, šutnju koja, onom ko je zna prevesti i iščitati, zorno kazuje sve, ali baš sve, nama o nama.

Nakon džume, prilazim liku s početka priče i pozdravljam ga. Kratko me pogleda, blijedo i nezainteresirano, ne otpozdravi, okrenu glavu i nastavi dalje. Zastadoh kao skamenjen. Zaista nisam očekivao takvo šta. Nesviknut na ovakva krajnje primitivna nipodaštavanja, ostadoh kao zakovan još koji trenutak usred džamije i ispratih hulju ledenim pogledom, ledenijim od kuća onih koji lože sve i svašta ne bi li ih nekako ugrijali. Istodobno, pažljivo osluškujem kako će na ovaj primitivni atak reagirati moj ego iliti nefs, zašuškan i pritajen u nekom od zakutaka duboko u meni. Ništa. Šuti. Ni mukajet. Dobro je, pomislih, i krenuh da se pozdravim s prijateljima i poznanicima koje, jer svako se svojim deveratima zabavio, uglavnom viđam samo petkom. Nakon kratkog razgovora, propitivanja o zdravlju i veselju kućne čeljadi, poneke usputne pošalice i tihih, bezglasnih osmijeha, rasipamo se svako na svoju stranu.

Kući se vraćam s dobrim komšijom i usput, u nekoliko rečenica, pričam šta mi se desilo.

– Ma, pusti to! Preiskusan si ti čovjek da bi te takvo šta iziritiralo! Halali mu i to je sve!

– Šta da mu halalim?

– Pa, ako ćemo pravo, uvrijedio te je. Eto zašto halal.

– Griješiš. Nije on mene uvrijedio, jer da jeste, ali zaista da jeste, prebio bih ga usred džamije, a zatim sjeo u neki ćošak i mirno sačekao policiju i hitnu.

Zastao je i zaprepašteno me pogledao.

– Stvarno bi to uradio?! Prebio bi ga usred džamije?!

– Sigurno.

– Pa, čovječe, džamija je sveto mjesto!?

– Ljudsko dostojanstvo također.

– To uopće nije uporedivo.

– Itekako je uporedivo. Džamija je sredstvo, a ne cilj, cilj je Bog, a kad se nečije dostojanstvo, odnosno čisto i Bogu odano srce, bezrazložno rani i povrijedi, nebesa se uskomešaju. Zato i pitam šta da mu halalim, jer, osim možda sebe, a da toga nije svjestan, mene uvrijedio nije.

– Možda je tako, možda... Nego, pretjerali su, brate, s ovim sergijama, nadavat’ im se ne može, a narod se smrzava u hladnim kućama. Pa, dosta više, pobogu, dosta je bilo – reče ljutito, pozdravi me pokretom ruke i skrenu u svoj sokak.

Prilazim mojoj kući, hladnoj, ledenoj, vatru tog dana nisam ložio, rano sam izašao iz kuće. Valja sad ući u tu ledaru, a dok se kuća ugrije... U susjednoj avliji, zasipan sitnim snijegom i bez kape na glavi, komšija E. korača naprijed-nazad s rukama na leđima i cigaretom u ustima.

– Merhaba, E.! Kako si?

– Evo, vidiš! Sve ti se samo kazuje.

– Opet zabrana pušenja u kući?

– Opet. I, samo da znaš, stvarno mi je svega dosta.

– I tebi?

– Šta i meni?

– Ništa, ništa! I stavi kapu na glavu, prehladit ćeš se!

E. samo odmahnu rukom, ja uđoh u užasno hladnu kuću i, prije no što počeh ložiti vatru, sjedoh nakratko da predahnem. Gledam kroz prozor u sitan snijeg koji neštedimice pada i bljesnu mi neprijatna primisao kako je i meni odavno svega dosta, a odmah potom i druga, kuražna, motivirajuća: Pa šta s tim? Kakva korist od toga? Nikakva, baš nikakva. Valja ići dalje, a bit će što biti mora, pa, onako sleđen, ustadoh i prihvatih se posla. Tako se to radi.