Evo još jednog zapisa iz rata, pisanog u jesen 1994. godine. Granatiranja naših položaja nije bilo niti bilo kakvih borbenih dejstava. Dan je bio miran i osunčan. Jedan od rijetkih mirnih dana na inače vazda uzavrelom ratištu. Naslonjen na stablo ogromnog, prastarog hrasta, na koljenima sam ispisivao ove redove, praćen, kao i uvijek, podozrivim, pa i podsmješljivim pogledima mojih listom neukih saboraca. Tekst je, poput većine drugih pisanih na ratištu, ispisan grafitnom olovkom:

U periodu osmanske uprave na ovim prostorima, a za razliku od Sarajeva, Travnika, Banje Luke i Mostara, značajnih administrativnih, trgovačkih, kulturnih i duhovnih središta tog doba, tesavvuf u Tuzli znatno je sporije zaživljavao. Razlog tome mogao bi biti u tadašnjoj geografskoj “zaturenosti” Tuzle, koja nije bila važna komunikacijska prometnica, jer poznato je da se u tranzitnim gradovima, poput Foče ili Visokog, paralelno s trgovačkim snažno razvijao i duhovni segment života svagdašnjeg.

Muhamed Hadžijahić u svom Hagiološkom katalogu navodi da su u Tuzli postojale dvije tekije, a prvi put spominju se 1674. godine. Malo je saznanja o ovim tekijama, osim da je pročelnik jedne od njih bio šejh Sejfudin Iblizović, rodom iz Sarajeva.

Nadalje, tarikatska praksa u Tuzli, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, iznjedrila je dvije markantne ličnosti, dvojicu duhovnih učitelja, koji su, svako na svoj način, dali veliki doprinos snaženju sufizma u ovom gradu.

Prvi, također Sarajlija, dr. Mehmed Šerbić, ugledni ljekar i osnivač bolnice u Tuzli 1874. godine, bio je, što je malo poznato, dugi niz godina nakšibendijski šejh u jednoj od dviju tuzlanskih tekija. Nažalost, oskudni su podaci o njegovom djelovanju, a oni do kojih sam došao upitne su vjerodostojnosti, izuzev da je dr. Šerbić bio izvanredno obrazovan čovjek, vrstan ljekar i poliglota (poznavao je arapski, turski, perzijski, francuski, njemački i grčki jezik), a nakon njegove smrti 1918. godine tarikatska aktivnost u Tuzli u potpunosti se gasi.

Druga iznimno zanimljiva ličnost iz ovog perioda jeste hadži hafiz Salih-efendija Suljić, u Tuzli, a i šire, poznatiji kao hafiz Kuga (nadimak je dobio po rodnom selu Kuge u blizini Srebrenika), čovjek oko čijeg su burnog i nesvakidašnjeg života isplelo toliko priča da je jako teško razlučiti gdje u tom obilju usmenih predanja o njemu završava realno, a počinje onostrano ili naprosto imaginarno.

Za razliku od šejha Šerbića, Salih-efendija bio je od onih sufija koje nije držalo mjesto. Puno je putovao. U Tuzli poštovan, ali neshvaćen, najčešće je boravio u srednjoj Bosni i u tamošnjim tekijama bivao srdačno i s poštovanjem ugošćavan.

Za njega se pričalo da se pod njim “skupljala zemlja” i da je u isto vrijeme viđan na različitim mjestima. Primjerice, u vrijeme kada se na hadž putovalo lađom iz Brčkog, Salih-efendija bi u Tuzli ispratio buduće hadžije, a kada bi ovi nakon dugog i iscrpljujućeg puta stigli do odredišta, viđali su ga, čudili se i doznavali da je hadži hafiz doputovao istog dana kada su oni krenuli na put.

Bio je višedecenijski imam Brđanske džamije i nakšibendijski šejh. Tekiju nije imao, a od njegovih učenika poznat je samo izvjesni Alija s Cerika kod Tuzle, za kojeg se pričalo da je ustvari bio jedini hadži hafizov murid.

Salih-efendija preselio je 1945. godine. Priča se da je početkom iste godine na nečije bojažljivo pitanje da li će partizani zaista doći na vlast odgovorio: “Hoće. I dugo će vladati. Znaš li zbog čega? Da se narod hljeba najede.”

Kako rekoh, nakon preseljenja dr. Šerbića, tarikatska aktivnost u Tuzli potpuno je zgasnula, a tekije porušene. Međutim, u jesen 1989. godine, prema navodima derviša Bahrudina Hadžihrustića, u Behrambegovoj džamiji, nakon akšam-namaza, prisutnima se obratio Ahmed-efendija Mešić, kadija i profesor orijentalnih jezika, te obznanio da je putem sna dobio naređenje da počne s kazivanjem Mesnevije i vođenjem medžlisi-zikra. S kratkim prekidom uzrokovanim početkom četničke agresije, ova prelijepa praksa trajala je sve do nedavnog Ahmed-efendijinog preseljenja.

Premda je u Tuzli djelovao relativno kratko, šejh Mešić je ostvario kapitalne rezultate u smislu organiziranog zaživljavanja nakšibendijskog tarikata u Tuzli, a kruna njegovih aktivnosti jeste inicijativa glede podizanja nove tekije, na čemu je, i pored poodmaklih godina, predano radio i čija je izgradnja, Bogu hvala, ovih dana zvanično počela.

Na kraju ovog skromnog i nepretencioznog osvrta na tuzlansku tesavvufsku prošlost iskreno se nadam da nakon izgradnje nove tekije “gluhog doba” u tarikatskoj misli i praksi više neće biti.