Sijeva mi u leđima. Podmuklo, oštro. Znam i zbog čega. Preforsirao sam se, pješačio mnogo više no što to moja bolna leđa mogu i žele podnijeti, pa, premda je do moje kuće manje od stotinu metara, sjedoh s olakšanjem na klupu ispod stabla lipe, tik do naše mahalske džamije. Umah osjetih da mi je bolje. Kako mi se nigdje ne žuri, zavalih se udobnije, dakako, koliko je to moguće na drvenoj klupi, zapalih cigaretu i duboko othuknuh. Osim psa avlijanera koji se, očito u potrazi za hranom, ushodao gore-dolje, na ulici i u avlijama živog roba nema.

U jednom trenutku pas mi se približi, oprezno i bojažljivo zastade na za njega sigurnoj udaljenosti i netremice se zagleda u mene krupnim, prekrasnim, smeđim očima, očima, a odmah mi je bilo jasno i zbog čega, prepunim tuge.

– Merhaba, cuko! Kako si? A kako bi i bio, zar ne? Sigurno si jako gladan! Sad ćemo mi to riješiti. Idemo! Pođi za mnom – rekoh, ustadoh i pođoh prema obližnjem granapu, a pas zaista, mada i dalje bojažljivo i nepovjerljivo, krenu za mnom.

Kupih tri pakovanja roštiljskih kobasica i vratih se do klupe. Kako kobasice nisam htio bacati na prašnjavi pločnik, iz ruke psu dajem jednu po jednu. Halapljivo jede. Oči mu zablistaše i poče mahati repom. Zadovoljan je. A i ja. Zapalih cigaretu.

Iz jednog od zavijutaka naše zmijolike ulice pojavi se nepoznat mi vehabija, onizak, raskrečenog, usporenog hoda, s velikom trbušinom koju, jadan, jedva nekako nosi pred sobom. Dok prolazi pored mene i psa, zaustavi se, pređe rukom preko prosijede brade i reče:

– Komšija, duhan je teški haram, a pas je, ako nisi znao, nečista životinja. Ne valja ti to što radiš.

– Nismo mi komšije. Ne poznajem te – rekoh ne pogledavši ga.

– Ali poznajem ja tebe!

– Ne sumnjam. Mene je lahko zapamtiti. A, sad, ako je to sve, nastavi svojim putem. Nemam vremena za priču, hranim psa.

– Znači tako?! Ja tebi dajem lijep savjet, a ti meni...

– Vidi! Ne znam kako to u tvom selu ide, ali u gradu je ovako: priđeš željenoj osobi, pozdraviš je, predstaviš se, učtivo upitaš datu osobu ima li vremena za kratak razgovor i, ako ta osoba ima vremena i želi pričati s tobom, otvoriš ovu ili onu konverzaciju, ali, po mogućnosti, što kraće i konciznije, bez dugih monologa i prežvakanih opservacija. Eto, u najkraćem, tako to ide. A jesi li ti učinio bilo šta od ovog što sam naveo? Nisi. Dakle, nije ti poznato šta je elementarna pristojnost i kultura ophođenja, pa ti toplo sugeriram da se vratiš počecima, korijenima, poradiš na sebi, ili neko drugi na tebi, svejedno, a potom, uljuđen, kultiviran, dijeli “lijepe savjete” naokolo koliko ti srcu drago.

– Kao prvo, nisam ja...

– Idi, čovječe, idi! Leđa me bole i nije mi ni do čega, a kamoli do besmislene rasprave s tobom. Hajde, idi!

– Neću ti ovo zaboraviti – bijesno procijedi debeljko, okrenu se i, valjda od huje, iznenađujuće žustro zagrabi ulicom.

Nedugo potom, iz jedne od obližnjih kuća izađe komšija N., priđe mi, pozdravi i sjede na klupu. Osjećam, već ga je “zad’o”. Ni podne nije, a bazdi na brlju. Kakve dvije opreke, dragi Bože. I to u svega nekoliko minuta. U čemu sam i gdje sam, dobro je da sam uopće normalan, pomislih.

– E, nek’ si mu skres’o. Sve sam čuo – reče jedva čujnim, prozuklim glasom.

– Nisam imao izbora, inače ne bih.

– A ko je on?

– Ne znam. Prvi put ga vidim.

– Ali rek’o je da te poznaje?

– Vjerovatno s ulice, u prolazu...

– Ne znam... Meni je zazvuč’o kao da te baš dobro poznaje.

– I to je moguće.

– Izvini... Smaram te... Znaš, malo sam ga...

– Znam, znam...

– Smeta li ti?

– Smeta li tebi?

– Užasno sam nesretan. Prvo me je rat dobro načeo, pa belaj ovaj, onaj... A psiha mi je... Ma bolje da ne pričam. Besmisao, besmisao... Kako se ti nosiš s tim?

– Trpim, a dok trpim, uzmem abdest i klanjam. Osim toga, imam i stare fotografije. Kad pogledam svoju fotografiju iz osamdesetih godina, kao da gledam u nekog drugog čovjeka. Dakle, tačno znam gdje i kome idem. Eto, tako se bohram s besmislom.

– Pa, to je dobro, jako dobro! Šta misliš da i ja pokušam isto tako?

– Pokušaj, ništa te ne košta.

– Da znaš da hoću, baš hoću!

– Neka ti je sa srećom.

– Eh, da, još samo ovo: psa si pozdravio s merhaba. Začudilo me je to.

– Tako je pse pozdravljao jedan veliki čovjek. Od njega sam to čuo i preuzeo.

– Smijem li i ja to činiti?

– Nisam baš siguran.

– Upravu si. Prvo da ja pokušam ovo o čemu smo pričali. Pa ako prođe, idemo dalje. Je li tako?

– Tako je.