Tek trećeg dana, iz trećeg pokušaja, a sve uz namrgođene poglede službenika kojima, dakako, nije bilo milo što im ovca za šišanje nastoji pobjeći iz tora, uspio sam zatvoriti račun u izvjesnoj banci, račun koji mi nije bio potreban, koji sam rijetko koristio, jednom ili nijednom godišnje, i sasvim nepotrebno plaćao naknadu za njegovo održavanje.

– Evo, izvolite Vašu knjižicu, poništena je, a Vaš je račun zatvoren. Potrajalo je malo duže zbog određenih administrativnih procedura, ali... – zausti nešto ljubaznija službenica, a ja, zadovoljan što sam ih se napokon kutarisao, prekidoh je, ustadoh i rekoh:

– Ništa, ništa, sve je u redu. Hvala Vam lijepa, veoma ste ljubazni. Doviđenja i svako dobro Vam želim.

Pogleda me iznenađeno, nesvikla, valjda, na učtivosti klijenata, dotadašnje lice-maska ozari se, oči joj bljesnuše, nasmija se, pozdravi me i poželi i meni isto.

Izlazim vani u prekrasan dan, osunčan, svijetao, topao. Zastadoh nakratko i osjetih zadovoljstvo zbog “uspješno obavljenog posla”. Umah, iste sekunde, zadovoljstvo se preobrazi u zebnju i nimalo prijatnu zapitanost: Pa zar sam baš došao do te tačke da uspješno obavljenim poslom smatram zatvaranje računa u banci? Zar me je ovaj grad baš toliko dotukao da takvu banalnost doživljavam kao postignuće, da se osjećam zadovoljnim, ispunjenim čak? Zar me je...

Vidim, u susret mi ide prijatelj A. Vedar je i nasmijan. Srdačan susret. Reče da je nakastio krenuti na put. Prvo u Travnik, pa u Sarajevo i da, nažalost, vremena za kahvu i razgovor nema, prijatelj iz Travnika čeka ga na parkingu u automobilu. Poželjeh im sretan put.

– Znao sam da ću te danas i ovdje naći.

– Ako je tako, ako si na takvoj deredži, trebali bismo se češće družiti, da se i ja okoristim, a ti budi drug pa nemoj škrtariti.

– Šalim se. Vidio sam kad si ušao u banku i sačekao te. Jesi li zatvorio račun?

– Jesam, ali nakon toga osjetio sam zadovoljstvo. To nije normalno, zabrinulo me je.

– Naravno da nije. Upravo zbog toga, zbog takvog “osjećaja zadovoljstva”, bježim iz ovog grada kad god mi se ukaže prilika. Znam da to nije rješenje i znam da neću moći još dugo, ali neka traje koliko je suđeno da traje. Nego, tvom je sinu danas rođendan, je li tako?

– Jeste.

– Evo, izvoli, ovo je za njega i neka je živ i zdrav, dobar je to momak – reče i pruži mi ukusno upakovanu kutijicu.

– Hvala ti, lijepo od tebe.

– Sad bih stvarno morao poći, čovjek me čeka.

– Neka vam je sa srećom.

Idem dalje. Sjedam u autobus i vozim se do N., s nakanom da posjetim ostarjelu tetku. Po dolasku, skrenuh u jednu od uličica koja vodi do centra mjesta i desetak metara dalje, na uskom trotoaru, ugledah groznu scenu: nekoliko mlađahnih tipova, usred čaršije, usred dana, brutalno cipelare nekog jadnika. Šta sad? Primijećen sam. Ni naprijed ni nazad. Ipak krećem naprijed, pružam korak, obaram pogled. Jedan od kabadahija, istetoviran, obrijane glave, baci pogled na mene, kratak, nezainteresiran, i nastavi činiti užas koji čini, kao da radi najnormalniji posao, nešto što nikom nije čudno, nešto što se podrazumijeva i mora. Šokiran sam.

Kod džamije, jedine u N., susrećem staru prijateljicu, odavno se udala i skrasila u ovom gradiću, Tuzlanka je, u istoj smo klupi sjedili u osnovnoj školi. Kako se dugo nismo vidjeli, smije se dok mi prilazi, ja, opet, skamenjen. Naravno, odmah je to primijetila.

– Šta je bilo? Šta se desilo?

Rekoh joj.

– Strašno! Usred čaršije i u po bijela dana činiti takve grozote... Pa, šta se, zaboga, dešava s ovim gradom? U kakvom to košmaru živimo? I zašto, zašto?

Šutim.

– Odavno ja navečer ne izlazim, ne smijem. A sad još i ovo... Užas!

I dalje šutim.

– Hoćeš li da odemo negdje na piće? Prijala bi ti limunada, a i meni!

– Hvala ti velika, ali u žurbi sam. Odoh tetki u posjetu, pa odmah nazad u Tuzlu, imam neke neodložne obaveze. I, molim te, oprosti ako sam te uznemirio, nije mi bila namjera, ali, eto, naišla si...

Popodne dolazi sin. Čestitam mu rođendan, dajem poklone, pijemo kahvu, razmjenjujemo tek pokoju riječ, neraspoložen je, znam i zbog čega, ali ne pitam ništa, čekam da se otvori.

– Dva mjeseca nisam primio plaću, a danas je deset ljudi napustilo posao, ne znam šta ću...

– Snalazit ćemo se kao i dosad, kao i uvijek, pa šta nam Bog da, a na moju pomoć i podršku, pa kakvu-takvu, računaj čak i kad bi te svi napustili i zaboravili.

– Hvala ti, puno mi to znači.

– Da, da... A danas je bio tako lijep i sunčan dan.

Ne reče ništa. Sve mu je bilo jasno.