Krajem 2015. godine pokrenut je časopis Živa baština u izdanju Fondacije “Baština duhovnosti” iz Mostara, a čiji je glavni i odgovorni urednik Amar Imamović. S obzirom na izdavača, koji je u svom dosadašnjem radu postavio zaista visoke kriterije, čitaoci su s pravom mogli očekivati da će i časopis biti izuzetno kvalitetan te da će popuniti prazninu koja godinama postoji na našoj medijskoj, pa i intelektualnoj sceni. Riječ je o tematskom časopisu koji izlazi četiri puta godišnje, a koji obrađuje pitanja filozofije i gnoze, teozofije i sufijskog naslijeđa, posebnu pažnju posvećujući bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj tradiciji. Nedavno je publiciran 21. broj, čija je središnja tema Ibn Sina.

Kako u uvodniku piše Imamović, jedna od ideja vodilja kod pokretanja časopisa Živa baština bila je da se s vremenom obrade velikani filozofske i duhovne misli koji su ostavili traga na svjetsku civilizaciju i njezine tokove. “Slijedom takve ideje, u ovom broju pristupili smo analizi djela i misli Ibn Sine, na Zapadu poznatijeg kao Avicena, pritom svjesni da ga nismo uspjeli predstaviti ni blizu onome kako to on zaslužuje. Malo je ljudi u historiji koji su kao Ibn Sina ostavili tako dubok trag i na Zapadu i na Istoku, u filozofiji i u medicini”, piše Imamović.

Ipak, istaknuli bismo da je, uprkos nesumnjivoj tačnosti Imamovićeve tvrdnje, s ovim brojem časopisa na izuzetan način predstavljena misao i utjecaji Ibn Sine na svjetsku historiju ideja. Nekoliko izuzetnih tekstova zaslužuju posebnu pažnju: Nasrov tekst o Ibn Sininoj vjerovjesničkoj filozofiji, pregled rubaija Ibn Sine iz pera Elvira Musića i tekst Harisa Dubravca o djelima Ibn Sine u prijevodima na južnoslavenske jezike – istinska bibliografija koja svjedoči Ibn Sininu prisutnost na našem tlu. Međutim, za širu čitalačku publiku dragocjen je također tekst Seyyeda Hosseina Nasra Opći pregled Ibn Sinaove misli.

 

 

PJEŠKE PREKO PUSTINJE

Ibn Sina (Abū ‘Alī al-Ḥusayn ibn ‘Abdallāh ibn Sīnā, 980–1037), islamski filozof, naučnik i liječnik, na Zapadu je poznat kao Avicena, a na Istoku ponekad kao Bū ‘Alī (sin ‘Alija) pa i kao Šejhul-rais (najistaknutiji među mudrima). Ibn Sina, kako piše Nasr, rodio se u perzijskom gradu Buhari u ismailijskoj porodici posvećenoj nauci. Pokazao je nevjerovatnu prijevremenu zrelost pa je u ranoj mladosti naučio Kur’an i savladao religijske znanosti. U dobi od šesnaest godina već je bio poznat kao liječnik te je u tom svojstvu dobio pristup kraljevskoj samanijskoj biblioteci nakon uspješnog liječenja Nūḥa ibn Manṣūrama, samanijskog princa. Marljivo proučavanje u ovoj izuzetno bogatoj biblioteci omogućilo je Ibn Sini da savlada druge nauke, uključujući i metafiziku, tako da je na kraju svog života mogao spomenuti u svojoj autobiografiji da nije znao tad više od onoga što je znao u osamnaestoj godini.

“On je bez sumnje najvažniji samouki učitelj u islamskoj filozofiji i medicini, gdje se snažno naglašava stalno prenošenje znanja s učitelja na učenika. U dobi od dvadeset i jednu godinu Ibn Sina je već postao nadaleko poznat liječnik i naučnik čije su usluge izbliza i izdaleka tražili prinčevi i kraljevi, uključujući Mahmuda od Gazne, koji je zauzeto Buharu u tom vremenu. Ali, Ibn Sina osjećao je određenu nenaklonost prema ovom slavnom osvajaču pa je otputovao iz svog rodnog grada da bi ostatak burnog života proveo u raznoraznim gradovima Perzije u vrijeme kad su, zbog turskih seoba, mjesnih ustanaka, borbi između tamošnjih vladara i središnjeg hilafeta, Perzija i susjedne zemlje proživljavale razdoblje stalnog nereda. Fizički snažan, prešao je pješke okrutnu pustinju od Buhare do Kaspijskog mora pa je preživio mukotrpno putovanje dok su njegovi pratioci tragično skončali”, piše Nasr.

Spomenik Ibn Sini u Buhari

Od ovog odlaska pa nadalje Ibn Sinin život obilježile su putešestvije od jednog grada do drugog te bi radio ili kao dvorski ljekar ili, povremeno, kao državni službenik. Neko je vrijeme putovao Horasanom, pa je zatim otišao do Rejja, do jednog od bujevićkih dvoraca, a odatle do obližnjeg Kazvina. Međutim, piše Nasr, nijedan od ovih gradova nije mu daop podršku koja bi mu omogućila miran naučni život kakav je tražio, stoga je prihvatio poziv jednog bujevićkog princa, Shamsa al-Dawlata, da ode do Hamedana u zapadnoj Perziji. Ondje je stekao naklonost vladara postavši glavni dvorski liječnik pa čak i vezir, uslijed čega se morao suočiti s političkim spletkama i zbog čega je jednom bio pritvoren.

Godine 1022, nakon smrti Shamsa al-Dawlata te uslijed velikih poteškoća koje su ga pratile, Ibn Sina je napustio Hamedan i otišao u Isfahan, gdje je, kako primjećuje Nasr, uživao najduže razdoblje spokoja u svojim zrelim godinama – razdoblje od četrnaest godina. Tokom tog perioda, osim toga što je bio dvorski ljekar, redovno je predavao u školi koja i danas postoji u starom gradu Isfahanu te je napisao većinu svojih knjiga. Godine 1037, prateći vladara ‘Alā’ al-Dawlata u jednom pohodu, razbolio se pa je ubrzo nakon toga umro u Hamedanu od posljedica kolika. U Hamedanu se nalazi njegovo turbe, obnovljeno 1950-ih.

 

ŽIVA ENCIKLOPEDIJA

Zbog nevjerovatne moći koncentracije, koja mu je omogućila da izdiktira čak i najteža djela iz metafizike prateći jednog vladara u bici, piše Nasr, Ibn Sina bio je kadar napisati ogroman korpus uprkos nesređenom životu koji mu je bilo suđeno voditi. Spominje se da je napisao više od dvjesto dvadeset djela, u rasponu od goleme knjige Kitāb al-shifā’ (Knjiga izlječenja), najveće enciklopedija znanja koju je sastavila jedna osoba u srednjovjekovlju, do rasprava od nekoliko stranica. Ova djela obuhvaćaju gotovo svaku granu znanja, od metafizike do medicine, u skladu s objedinjujućom i istovremeno enciklopedijskom genijalnošću Ibn Sine. Kitāb al-Shifā’ sastoji se od četiri knjige posvećene logici, prirodnoj filozofiji, matematici i metafizici. Kitāb al-najāt (Knjiga oslobođenja) kraći je sažetak djela Shifā’, dok Kitāb al-ishārāt wa’l-tanbīhāt (Knjiga naputaka i opasaka) predstavlja posljednje značajno Ibn Sinino filozofsko djelo i najličnije izlaganje njegovih filozofskih gledišta.

Ibn Sina napisao je i niz kratkih rasprava o skrivenim znanostima te mističkim, teološkim i religijskim temama, uključujući tumačenja Kur’ana. “Njegova najvažnija naučna djela jesu poglavlja o prirodnoj filozofiji i matematici u djelima Shifā’ i Al-Qānūn fī’l-ṭibb (Kanon medicine), što je možda najpoznatije djelo u historiji medicine i na Istoku i na Zapadu. Sastavljena od pet knjiga posvećenih načelima medicine, materia medica, bolestima od glave do pete, bolestima koje nisu ograničene na određeni organ i složenim lijekovima, ova knjiga služila je kao prava pravcata medicinska biblija na Zapadu skoro sve do modernih vremena, dok se i dalje koristi u Indiji i islamskom svijetu do dana današnjeg. Ibn Sina napisao je i četrdesetak drugih medicinskih djela, uključujući i Al-Urjūzah f ī’l-ṭibb (Poema o medicini), koju su studenti medicine koristili za pamćenje načela medicine i farmakologije”, ističe Nasr.

Ibn Sina napisao je i važne rasprave o jeziku, gramatici i fonetici te je posvetio mnoge stranice djela Shifā’ temama iz oblasti politike i sociologije. Također je bio vrstan pjesnik, a mnoge njegove poeme koje su se bavile filozofskim i medicinskim temama na arapskom i perzijskom jeziku preživjele su do danas i izučavaju se na studijima klasične perzijske književnosti.

 

ARISTOTELOV UČENIK

Ibn Sina predstavlja vrhunac islamske peripatetičke filozofije. Kako objašnjava Nasr, on je upotpunio i usavršio pokret koji su započeli Al-Kindi, Al-Farabi, Al-‘Āmiri i drugi da bi uskladili filozofije Aristotela i neoplatonizma u okrilju jedinstvenih učenja Kur’ana te u svijetu ibrahimovskog jednoboštva, kakvo je ponovno potvrđeno posredstvom islamske objave.

“Ibn Sina je bez sumnje najopćenitiji i najobuhvatniji od ovih muslimanskih peripatetika, mnogo utjecajniji u kasnijoj islamskoj historiji od Ibn Rušda (Averroës), s kojim je, stoljeće i po kasnije, zapadnjačko tumačenje ove škole u Španiji doseglo vrhunac. Ibn Sina ostavio je pečat svoje genijalnosti na jedno veliko objedinjavanje koje je postalo trajno intelektualno gledište unutar islamskog svijeta. Oslanjajući se na jedinstvena učenja islama, crpio je iz aristotelijanske logike i fizike, novoplatonske metafizike i psihologije, pa čak i iz određenih dijelova stoicizma i hermetizma te je izgradio filozofiju koja označava početak srednjovjekovne filozofije u zapadnjačkom smislu tog izraza. Međutim, iako je bio najveći muslimanski peripatetički filozof, Ibn Sina također je bio naklonjen ezoteričnijem i gnostičkijem obliku mudrosti zasnovanom na unutarnjem prosvjetljenju i pounutrašnjenju kosmosa u toku putovanja duše izvan svih kosmičkih očitovanja”, piše Nasr, ističući da je Ibn Sina u svojoj knjizi Manṭiq al-mashriqiyyīn (Logika istočnjaka), vizionarskim kazivanjima i drugim djelima, pisao o toj mudrosti koja je istovremeno bila prosvjetljujuća i istočna, a koju će u dvanaestom stoljeću potpuno razraditi učitelj škole prosvjetljenja (ishrāq) – Shihab al-Dīn Suhrawardī.

Zajedno s Al-Farabijem i Ibn Rušdom, Ibn Sina je najveći od muslimanskih logičara i najsistematičniji među njima. Kad se pojavio, gotovo je izumrla starija bagdadska škola, u kojoj se proučavanje logike zasnivalo na metodi pisanja komentara na Aristotelov Organon, a nova djelatnost pisanja neovisnih priručnika o logici još nije započela.

Turbe Ibn Sine u Hamedanu

“Sam Ibn Sina je veza između ove dvije faze. On je sistematizirao ranija djela, posebno Al-Farabijeva, ali Ibn Sinin rad nije bio ograničen na razradu i sistematizaciju. Promišljao je o ulozi logike kao oruđa filozofije i njene grane. On je iznio podrobnu teoriju o hipotetičkim i disjunktivnim silogizmima te je razmatrao artikulaciju s obzirom i na kvalitet i na kvantitet. Razradio je teoriju pojedinačnih sudova na način sličan stoicističkom. Također, bavio se teorijom logičke definicije i razvrstavanja. Ove i druge osobenosti njegove logike postavljaju ga kao jednu od najistaknutijih ličnosti u razvoju te discipline u srednjovjekovnom razdoblju”, ističe Nasr.

 

LJEKAR NAD LJEKARIMA

Ibn Sina je nesumnjivo najpoznatiji muslimanski ljekar. U njegovom su djelu objedinjene hipokratske, galenske i dioskoridske, te indijske i iranske medicinske tradicije. Autor Al-Qānūna, djela štampanog na latinskom tridesetak puta prije doba moderne medicine, a koje se i danas koristi u islamskom i indijskom svijetu, dobio je titulu princa liječnika u Evropi, dok je na Istoku njegova slava postala toliko poslovična da je ušao u narodnu književnost Perzijanaca, Arapa, Turaka i indijskih muslimana.

“U medicini je Ibn Sina spojio filozofirajuću sklonost s kliničkim opažanjem i oštroumljem. Osigurao je ogroman okvir za medicinu pružajući filozofiju medicine zasnovanu na unutarnjem ravnovjesju između različitih temperamenata i humorā te između tijela i različitih duša. Također je naglasio neophodnost ekološke ravnoteže između tijela i okoline koja uključuje ne samo hranu i prehranu, čiji je značaj za zdravlje isticao, nego i zrak te druge činioce, uključujući i zvuk. Ibn Sina je također savladao psihosomatsku medicinu pa je bio potpuno svjestan važnosti zdravlja uma i duše za tijelo.

Zaslužan je za otkriće tumora na mozgu i čira na želucu. On je bio prvi koji je pravilno dijagnosticirao meningitis i shvatio zarazni karakter tuberkuloze. Objasnio je moždani udar i facijalnu paralizu te je uspio razlikovati napade epilepsije i epileptiformnu histeriju. On je proučavao neplodnost i seksualnost pa je čak predložio operaciju za ljude koji pokazuju biseksualnost. Osim toga što je naglasio higijenu i preventivnu medicinu, mnogo je pisao o značaju pravilne prehrane za zdravlje, počevši od majčinog mlijeka, čiju je važnost za pravilan rast novorođenčeta potcrtao. U upotrebi lijekova istakao je bilje te je razvio postojeću farmakopeju do te mjere da do dana današnjeg služi kao osnova mnogim medicinskim praksama u islamskom svijetu”, piše Nasr.