Velike promjene u društvenopolitičkoj zbilji, pristupi i obrada historijskih tema, kao i nivo i karakter akademskog obrazovanja, sve se jasnije odražavaju na opću sliku historiografije u Bosni i Hercegovini posljednjih decenija. Pošto u historiografiji i inače nema adaktiranja, pred istraživačima stoji stalno preispitivanje procesa i njihovih posljedica, što je u praktičnom smislu i u velikom dijelu ovisno o odgovornosti historičara i disciplinarno njima bliskih istraživača. Jedna od tema klasičnog karaktera jesu obrade historijskih ličnosti, od biografije, njihovog djela i vremena u kojem su živjeli i ostavljali svoj trag.

Godine 2021. navršilo se pola milenija od imenovanja Gazi Husrev-bega za bosanskog sandžak-bega. Ta duga vremenska distanca ostavila je dovoljno pokazatelja njegovog izvanrednog doprinosa razvoju bosanskih gradova, a posebno Sarajeva, i to prvenstveno kroz vakufe, inače najefikasnije institucionalno oruđe Osmanske države. Ipak, arhivska građa iz proteklih pet stoljeća, literatura koja je nastajala na liku i djelu tog visokog osmanskog dostojanstvenika, gazije i vakifa, danas pokazuju da postoje djelimično ili potpuno neobrađeni segmenti te tematike.

Tendencija ovog rada jeste da se u praktičnom smislu pokažu sličnosti i razlike regionalnih historiografskih škola, metodoloških pristupa, ali i generacijske percepcije ove historijske ličnosti, što je danas dovelo do kompilativnih sinteza i stvaranja stereotipa uslijed kolektivnog antagonističkog odnosa prema Osmanlijama kao onom Drugom.

Priča o Gazi Husrev-begu je daleko složenija od nizanja biografskih podataka i nabrajanja vakufa. Zbog te kompleksnosti, bazirali smo se tek na nekoliko izdvojenih detalja, ali u mjeri koja će pokazati da li je – i ako jeste, koliko je – historiografski i opći diskurs o Gazi Husrev-begu, njegovom djelu i vremenu odmakao od istih okvira.

NEDOVOLJNO POZNAVANJE PROŠLOSTI

Bosanskohercegovačko iskustvo pokazuje da javnost i struka podjednako imaju naviku da mnogo šta podrazumijevaju, pa između ostalog i to da su ličnosti poput Gazi Husrev-bega svima ono što su njima. A nisu. Primjetna je i navika da se na ljude, institucije i procese gleda iz perspektive sadašnjosti, a to je kod analize iz korijena mogućnost da se ne shvate ni ti ljudi, ni te institucije, ni ti procesi.

U vezi s tim, izdvojili smo dvije situacije iz posljednjih godina, i to prvu, u kojoj je u javnu raspravu dat prijedlog izmjene i dopune preambule Statuta Univerziteta u Sarajevu (UNSA) s bitnim dijelom da se čak godina osnivanja UNSA (1949) preinači u godinu osnivanja Gazi Husrev-begove, Seldžukije medrese (1537), i drugu, koja se dešava ustaljeno od pojedinih domaćih autora, a to je vrsta revizionizma s retrogradnim korištenjem prevaziđenog, nepotvrđenog ili nenaučnog diskursa. Primjer za to može biti i nedavno publicističko, ali visoko tendenciozno revitaliziranje stavova fra Mije Batinića na osnovu hronika, kao i ljetopisca Lašvanina od strane Željka Ivankovića.

Prema reakcijama na obje ove situacije, mogu se jasno uočiti zajedničke karakteristike poput ograničenog poznavanja onoga što se, često i iz najboljih namjera, pokušava iskoristiti u datom momentu, ali se zbog startnih grešaka vrlo lahko ospori. Osim toga, mimo ljudi od struke, prosječno obrazovan čovjek prema onom što mu se nudi od informacija nije u stanju razlučiti fakte od interpretacija s uklonom.

Odgovornost za ovakvo stanje jeste višestrano, jer u prvoj situaciji sigurno nije bilo do učenika i studenata da bi Gazi Husrev-begova medresa kao prva ustanova univerzitetskog tipa mogla da bude novootkrivena preteča univerziteta koji će biti osnovan četiri stoljeća kasnije. Stručnjaci bi, pak, trebalo da su do tog prijedloga došli utvrđivanjem samog kontinuiteta tog nivoa školovanja, osim analizom samog vakufskog statusa medrese, koja je, povrh svega, od svog osnivanja kao visokoškolske ustanove bila dijelom obrazovnog sistema Osmanske države.

Suštinski se kontinuitet dovodi u pitanje i onim na što su neki autori već ukazivali, a to je da do 1925. godine nije ispoštovana dalekosežna i vizionarska odredba njenog vakifa, prema kojoj je Gazi Husrev-begova medresa trebala da trajno bude savremena škola. U drugoj situaciji je mimo pojedinačne, očita odgovornost određenih medija koji isturaju retroaktivne teorije preko odgovarajućih autora, politike koja je motivirana “usmjerenim” obrazovanjem, te opće atmosfere u kojoj stručnjaci ne uspijevaju plasirati istraživačke rezultate u to obrazovanje ili se i ne trude.

Nedovoljno poznavanje prošlosti čitaoce tih odavno osporenih tvrdnji kako je Gazi Husrev-beg iskorjenjivač kršćanstva nasilnim širenjem islama, kako je rušio staru Vrhbosnu podižući Sarajevo, te čak upotrijebivši mramorne stubove katoličke katedrale za svoju džamiju, pretvara u pasivnu masu koja ne reagira ni na očiti anahronizam koji se dešava u dvostoljetnom rasponu. Naprotiv, historiografija s kraja 20. stoljeća je novim i multidisciplinarnim istraživanjima pokazala odgovornost u istraživanju prvih stoljeća širenja islama, uz rezultate koji gornje pokušaje revitaliziranja nekadašnjih stereotipa čine apsurdnim.

Gornje dvije situacije su probrane zbog njihove aktuelnosti, ali postoji problem i odnosa javnosti i historiografije prema samom liku Gazi Husrev-bega. Još prije više od četrdeset godina Muhamed Hadžijahić je primijetio da se mi ponosimo Gazi Husrev-begom, ali da ga nikada nismo doživljavali kao osvajača nego isključivo kao kulturnog pregaoca, začetnika nove ere u našem kulturnom i ekonomskom životu.

Hadžijahić naročito podvlači da ,“ni narod - kod kojega Gazi Husrev-beg sve do naših dana uživa najveću popularnost – uopće ne zna za njegove vojne podvige”. Iako se dotiče više književnosti, umjesno i znakovito je poređenje našeg odnosa prema Gazi Husrev-begu u svakodnevnoj mirnodopskoj problematici s našim odnosom prema Aliji Đerzelezu. Dok je Gazi Husrev-beg aktivno učestvovao u ključnim vojnim osvajanjima s početka 16. stoljeća, bio na čelu administrativnih jedinica, važnih sandžaka u to vrijeme, našao se u bogatoj diplomatskoj komunikaciji, o čemu svjedoči arhivska građa, najpoznatija pjesma koju je o njemu objavio Hormann je “Gazi Husrev-beg vodi svatove u Stambol”. S druge strane, Alija Đerzelez, koji je prema jednoj bilješci u popisu iz 1455. godine timarnik, u narodnom stvaralaštvu uglavnom je prisutan kao uzor junaštva. Čak i opisi Gazijine smrti u književnim djelima se svode na rečenicu da “puče puška, pogodi junaka”, što je sitnica prema opisima ratnih podviga drugih Gazi Husrev-begovih savremenika.

Dok je u Bosni i Hercegovini danas Gazija po svojim najboljim osobinama i djelima ostao prisutan u javnosti kroz vakufe, pjesme i legende, njegova ličnost kao vojnog velikodostojnika i diplomate je kod nas prisutna u pisanju ili pominjanju pojedinaca, a van Bosne i Hercegovine u pamćenju i obradi na način kako su doživljene njegove vojne aktivnosti u širenju Osmanske države u prvoj polovici 16. stoljeća. Da našoj historiografiji nedostaje taj dio dostupnih istraživačkih rezultata, govori podatak da su do danas najcitiraniji tekstovi o Gazi Husrev-begu knjiga Ćire Truhelke od prije stoljeće i kraći enciklopedijski tekst Tajiba Okića od prije 70 godina. Autori poput Adema Handžića i Behije Zlatar su pažnju posvetili prioritetno vakufima i značaju Gazi Husrev-bega kao vakifa. Ipak, pojedinačna istraživanja donosila su iznenadna otkrića čak i za najpoznatije detalje o vakifskoj ulozi Gazije izvan Bosne i Hercegovine.

Dugo se nije uopće znalo da je Gazi Husrev-beg imao svoj vakuf i u Slavonskoj Požegi, iako je bilo poznato da je s vojskom iz Bosanskog sandžaka učestvovao u osvajanju Slavonije sa smederevskim sandžak-begom Mehmed-begom Jahjapašićem. Zahvaljujući istraživanju Fazilete Hafizović, danas se zna da je Gazi Husrev-beg uvakufio u Požegi (najvjerovatnije između 1537. i 1541. godine) karavan-saraj i jedan hamam, 12 dućana i više zemljišta za kuće.

POLITIZACIJA HISTORIJE

Tokom dužeg vremena historiografije koje su činile zajedničko jugoslavensko naučno polje lik i djelo Gazi Husrev-bega su ugrađivale prema karakteristikama uobičajenim za obradu cijele osmanske prošlosti tih prostora. Da li zbog činjenice da se radilo o jednoj državi ili što su aktivniji istraživači u tom periodu osjećali više potrebu rasvjetljavanja vremena Husrev-bega, koji je bio prvo ime opsade Beograda, za 16. stoljeće je ostalo izuzetnih priređivačkih djela poput onih Hazima Šabanovića ili članaka i knjiga Olge Zirojević.

Posljednje decenije 20. stoljeća, međutim, kod susjeda su profilirale problematičnije karakteristike historiografije koje je u Srbiji npr. Bogumil Hrabak rasporedio u sljedeće tri tačke: “1. Sveopšta politizacija sa izraženom naciokratijom, kompilativnost u pristupu prilikom izrade naučnih djela, gdje se insistira na sintezi, dok se (arhivska) istraživanja tretiraju kao nebitan implicitni falsifikat, što podrazumijeva bilo svjesno prešućivanje određenih činjenica, bilo njihovo potpuno izvrtanje”.

I pored takvih karakteristika, Srbija se ipak okreće izvorima i posljednjih deset-petnaest godina masovno obogaćuje svoje arhive zahvaljujući međudržavnoj saradnji s Turskom i tamošnjim arhivima. No, i u najnovijim izdanjima, prva polovina 16. stoljeća je obimom uvijek manja, a tematski, recimo, neintrigantnog i neutralnog karaktera. Primjer može biti izdanje iz 2018. s grandioznim naslovom Beograd 1521-1867, u kojem za 16. stoljeće ima tek rad o restauraciji utvrđenja nakon osvajanja Beograda i o karavan-saraju Tujgun- paše u Beogradu.

Da ipak ima pozitivnih pomaka s novim generacijama naučnika, može se vidjeti iz radova kojima se postavlja pitanje razloga svojevrsnog odricanja od osmanskog nasljeđa. Miloš Todorović je jedan od autora koji zbog praznina iz ugla svoje struke istražuje razloge sadašnjeg stanja i budućnost istraživanja osmanske baštine u Srbiji. Dosad je konstatirao da je u takvim temama neizbježna analiza odnosa kolektivnog sjećanja i historiografije, predstavljanje Osmanlija kao onog Drugog, antagonističkog, ali srpskog identiteta, u čemu je najveći problem viđenje osmanskog razdoblja kao mračnog doba, a Osmanlija kao neprijatelja kršćanstva.

Kad je riječ o nekim stereotipnim karakteristikama hrvatske historiografije u dijelu izvora, hronika, putopisa i drugih djela književnika, crkvenih velikodostojnika i diplomata, one bi se mogle definirati na način Zrinke Blažević u sadržaju ranonovovjekovnog osmanizma u kojem dolazi do simboličkog isključivanja, gdje se Drugi kvalificira ex negativo, dok je kod “mi-grupe” etičko-politička superiornost logički proizlazila iz pripadnosti kršćanstvu. U skladu s tim, stvaraju se čvrste i nepropusne simboličke granice između dva suprotstavljena civilizacijsko-religijska entiteta.

Zbog primjetno sve većeg interesa za gore pomenute izvore, prilično se radi na analizama doživljaja Osmanlija. U takvim izvorima iz 16. stoljeća ima puno “protuturskog” govora poput onog kod Marka Marulića, biskup Frano Marcelo ih opisuje kao ,“okrutne Turke i najgore progonitelje vjere”, veličaju se pobjede poput one Nikole Šubića Zrinskog pod Sigetom, ali ima kritičkih opisa događaja kao što to radi Ludovik Crijević Tuberon. Bartol Đurđević je posebno zanimljiv istraživačima posljednjih godina, pošto je učestvovao u bici na Mohaču 1526. godine i duži period proveo u zarobljeništvu kod Osmanlija, ali ostavio i više tekstova iz tog Gazi Husrev-begovog vremena.

U njima čitamo puno negativnih iskustava, no ima i pozitivnih primjedbi o Osmanlijama. Temeljito opisuje i običaje kod Osmanlija, obrazovanje, ali mu se zamjera da je i kontradiktoran u svom odnosu. Dok, npr., na jednom mjestu koristi jako teške i uvredljive riječi o osmanskoj vojsci, na drugom mjestu joj upućuje najveće izraze divljenja, čak u poređenju sa svim ružnim navikama pripadnika evropskih vojski.

Kad se uzme u obzir to koliko se u susjedstvu crpe izvori, za angažman bosanskohercegovačke historiografije (čak i ako ju posmatramo kao jednu!) prema istaknutim ličnostima, možemo reći da standardno prelazi preko neobrađenih dionica njihovog života kao sekundarnim aspektima. Tako i u vezi s Gazi Husrev-begovim životom i djelom, ne može se prigovoriti memorijalnim manifestacijama, ispunjenjima većine vakufnamom traženih uslova funkcioniranja vakufa, ali definitivno imamo nedefiniran odnos i neriješen stav prema potpunijoj obradi čak i poznatih izvora.

Ovdje nisu u pitanju čak neki etički i sistemski potezi u smislu da se vrši izbor iz izvora izostavljajući npr. problematične opise konzumiranja alkohola, opise ponašanja gazija čak od osmanskih hroničara i slično, nego se radi o činjenici poput te da se historiografijom ne prepoznaje potreba analize veoma važnih procesa, institucija ili statistika. Nije nikad urađena posebno vanredna vojna strategija Gazi Husrev-begovog osvajanja Zemuna i prije toga opsjedanja Beograda. Statistička obrada učešća vojske s bosanskog prostora je minimalno i usputno zastupljena u tekstovima.

Preko Gazi Husrev-begovih poraza se prelazi površno i ne postavlja pitanje zašto samo Pečevija od osmanskih izvora postavlja pitanje oko poraza na južnoj strani Vrbasa kad je u Frankopanove ruke pao cijeli tabor, čak Husrev-begov čador, 60 zastava, pa i vojni mehteri. Ne reagira se na tekstove poput onih Ante Škegre i tvrdnje o crkvenim zvonima na vakufskim sahat-kulama, o kamenju uzimanom sa crkvenih zidova i slično.

S obzirom na uvid u stanje s izvorima različitih provenijencija, ali i karakter, tematiku i obim historiografske produkcije, nameće se zaključak o uzroku koji je dugoročno ograničio domete naučnih rezultata. Radi se o činjenici da nas je ili prestalo zanimati sve što je dalje od današnjih granica Bosne i Hercegovine ili je to forsirani samoizolacionizam. Takav ugao i istraživački pristup ne može donijeti pune spoznaje. U praktičnom smislu put do novih spoznaja kojima bi se izbjegle situacije poput onih s početka ovog teksta, uslovljen je sljedećim: Da bi se znalo otkud inicijalna sredstva za vakuf, jedan učenik mora znati i gdje i kako se sticao, kako se dijelio ganimet, plijen, mimo postotka koliko je odvajano za glavnu haznu, kao i to otkud da prihodi Gazi Husrev-begovog vakufa u Požegi, npr., budu namijenjeni njegovim vakufima u Sarajevu.

Da bi se znalo zašto ne stoje neke tvrdnje oko rušenja ili korištenja nemuslimanskih hramova, mora se znati i da su postojala precizna pravila koja i kakva Božija kuća može biti iskorištena za džamiju. Dok god se ostavljaju takve praznine uslijed usitnjavanja tema u okvirima granica Bosne i Hercegovine, otvara se prostor izmišljanju tradicija. Historija osmanske Bosne ne možeš se izdvajati iz konteksta historije Osmanske države i Evrope.