Poezija Huska Džigala, stvarana s ognjicama u mislima i munjama u emocijama, prožeta je historijskom realnošću, ali je i izraz vlastitih istina koje su antiteze toj stvarnosti. Ona je izraz i izvor otpora, izraz drukčije snage, nove misaone energije i težnje za preobražajem i iskoračenjem iz postojećeg skučenog bivstvovanja. Džigal je sav u stvaralačkim kontrastima: konfrontirao je zanose i gorčine, ljubavi i patnje, ekstaze i ponore, mitove i stvarnost, pjesmu i lelek, muziku i pucnjavu, molitvu i vradžbinu. Ova lirika razlaže sva stanja ljudskog života i ona u nekim segmentima progovara kao izvor koji je, probijajući se kroz naslage zemlje, briznuo bistrim mlazom.
Na sve strane, iz sebe, izbaci otrov,
Pljuni u oko, na čelo, niz put kojim ide
Neman, strašna i velika neman.
Neka se zamrse putevi i sva mjesta
Gdje bi mogla glavu da nasloni, tijelo
Da odmori, teško tijelo nemansko.
(Raspljuvavanje)
Formirajući svoj duh na sandžačkom mitskom prostoru, uz preživljavanje i sudjelovanje u historijskim kataklizmama, u skladu s duhom vremena, Džigal je, ustvari, samo utkivao civilizacijsku potku u bogate mitske i historijske niti tradicije Sandžaka. Džigal ne mora zamišljati ale i aždahe, te druge goleme nemani, ne mora izmišljati salijevanje strahe, raspljuvavanje, bajanje i razbajavanje jer je on, takoreći, s majčinim mlijekom posisao spoznaje o mitskom svijetu zavičaja. Odrastanjem je spoznao i bio svjedokom mnogih sačuvanih narodnih obreda koji svoje korijene vuku još iz paganskog perioda.
Praznih očiju
Čekali smo zvijezde na rukama
Preko čela su nam ostajali tragovi sjenki
Koje su se u urliku gubile
Poslije svakog pada
Tako smo sakupljali svjetlost
I skrivali je u udubljenjima
Iskopanim prije našeg dolaska
Htjeli smo da nam zasija praznina
U sirotim srcima ugniježđena
Kada se fenomenološkim prebiranjem po svijetu Džigalove poezije i eidetičkim lučenjem smisla te poezije u našoj svijesti zaodjene skelet arhetipskog mosta, čiji jedan krak polazi iz Trijebina kod Sjenice, a drugi zašupljuje urbane slike modernog Sarajeva, u čijim temeljima stoljećima traje divan velike mnogoljudne kasabe, onda nam kristalno jasne postanu mitološke slike i simboli ovog gotovo izopćenog pjesnika. Jer o poeziji Huska Džigala se tek tu i tamo povremeno progovori, pa opet šutnja nastane, slična onoj jezivoj iz njegovog svijeta magičnih skaski, predanja i mitova.
Konciznim poetskim izrazom Džigal komunicira s tajnovitim svijetom prirode. Njegov dijalog s njom je na razini nemuštog korespondiranja, odnosno, to je unutarnja igra duše koja odgoneta tajne života ispoljavajući se kao svjesno biće. Apsolutno ogoljeni simbol metafizička je neminovnost. Čak i kada su simboli suprotstavljeni jedan drugom, oni su u funkciji proširivanja pjesničkog polja. Kako to pjesnik postiže? Tako što subjektivni element neprestano zauzima drugu poziciju u pjesmi, ne narušavajući njezin cjelinski tok – ni u smislu sadržajnog, ni u pogledu ritmičkih odnosa.
Kada se izabere tradicija, kada se odredi svoj početak kao nečiji nastavak, kada se istupi sa sviješću o ogromnim naslagama historijskog vremena iza sebe i principijelno otvorenom dimenzijom vremena pred sobom, onda i zadatak pjesničkog djelovanja mora biti podešen i saobražen svijesti o postojanju kontinuiteta koji nadilaze taštinu jednog ovdje i sada. Pjevanje sklada u tom slučaju nije samo izbor karaktera, nego poglavito rezultat racionalnih uvida. Uzajamno podupiranje formalnih i sadržinskih elemenata Džigalove poezije, ako su ova promišljanja tačna, posljedica su dosljednog književnog stava i zadatog okvira.
Ovdje je bila moja kuća
Ondje drvo
A okolo trava
U kući se veselili ljudi
Na drvetu su pjevale ptice
Po travi se igrala djeca
Više nema kuće
Ni u kući ljudi
Više nema drveta
Više nema trave
Ni na travi djece
Sad nisam siguran
Je li sve to bilo
Ili mi se prisnilo
(Moja kuća)
Diskretno pjevanje historijskog, kao specifične bildung fuge, koje predstavlja uspostavljanje epohalnog horizonta, u Džigalovoj poeziji podrazumijeva karakterističnu toponimijsku brojanicu, jezičku ponornicu i melodijsku skalu, prelazak iz jedne paradigme u drugu, prizivanje zvučnog i onomatopejskog, sinestezijskog i kolektivnog.
Kolorit, preciznost i razgovornost jezika u poeziji Huska Džigala nešto su sasvim osebujno, a tu je i privlačnost obilja dramatičnosti intime, društvene i kulturne povijesti, emotivne i psihološke epike, što nas sve uvlači u svijet sjenki, trava, zemlje, slavensko-islamskih predanja, obreda i svetkovina, kojima se rastjeruje strah od nepoznatih, ali i poznatih zlosti s kojima je čovjek suočen.
neka boleština se uselila
u svaki deo tela.
Ni usta da se otvore,
ni noge, ni ruke da se pokrenu.
Postelja počinje živjeti snom
sjenke sađu sa zidova, ispod oka,
niz pogled, daleki.
U ćasi pisak: voda, ugljevlje,
i pije se, a žeđ ne postoji.
(Ugljevlje)
Kao i u nekoliko drugih pjesama, Džigalova poetika strave (slivanja strave) dobiva novi oblik, dok se nekadašnja mitska i infantilna figura narodnog običaja (i prakse sačuvane do današnjih dana) preobražava u egzistencijalnu, svakodnevnu dramu. Od metrički intenziviranog jezika, preko hotimično arhaiziranog tretmana govora, do heteroglasja smjenjuju se jezički slojevi ove poezije. Ono što nam izgleda neprevodivo zadobiva niz jezičkih rukavaca. Nivoe mita, pamćenja, običajnosti, obreda možemo otključati samo jezikom. Semantički obim riječi zavisi od značenjskog intenziteta kojim ih ispunimo. S druge strane, čak ako pamćenje, kultura, historija, mit, identitet nisu sasvim u jeziku, o njima znamo samo onoliko koliko u jeziku jesu.
Danas kad je naša svakodnevica kafkijanski proces protiv naše subjektivnosti, kad je zamak u kome smo se našli bez svoje volje, a iz koga naizgled nema izlaza, sve utvrđeniji, možda nam je potrebno i salijevanje strave, i raspljuvavanje, jednom riječju: ozdravljenje.
Husko Džigal (Trijebne kod Sjenice) rođen je 1945. godine. Preminuo je u Indijani (SAD) 2004. godine. Prirodno-matematički fakultet završio je na Univerzitetu u Sarajevu. Bio je član Društva pisaca BiH. Objavio je knjige pjesama „Potkop“ (1975) i „Čvor“ (1983).
