Agresija na Bosnu i Hercegovinu iz susjedstva traje stoljećima i trajat će i dalje, a sve s ciljem podjele ove zemlje i njenih resursa. Agresori su se fokusirali na razaranje svih subjekata svjesnih opasnosti i spremnih da na njih adekvatno odgovore. Diskreditacijom takvih subjekata, bilo kroz polumontirane ili montirane sudske postupke, istražne afere i homofobna etiketiranja (prije svih Bošnjaka) agresori na Bosnu i Hercegovinu nastoje da s minimalnim i jedva primjetnim uključivanjem u navedene aktivnosti javno mnijenje uvjere da su te aktivnosti društveno-prihvatljivi obrasci borbe protiv kriminala, nepotizma, korupcije itd.
Tako se umrtvljivanjem kritične mase, koja je spremna iskazati javno protivljenje takvim neprijateljskim djelovanjima, urušavaju svjesni i kohezivni faktori unutar Bosne i Hercegovine, čime se najneposrednije, polahko i jedva primjetno, urušava država Bosna i Hercegovina, eliminiraju njene patriotske snage koje u apsolutnom procentu čine Bošnjaci, te na koncu ostvaruju snovi o “velikoj Srbiji” i “banovini Hrvatskoj”!
Da bi Bošnjacima, kao i svim patriotima ove zemlje, prethodno navedeno bilo što uočljivije, u nastavku ćemo donijeti samo tri primjera iz 20. stoljeća, a temeljem kojih svako iole razuman može zaključiti kako se nalazimo u vrlo teškim okolnostima, kada svaki unutarbošnjački sukob ide u prilog neprijateljima ove zemlje. Na koji način su to agresori na Bosnu i Hercegovinu realizirali i dan-danas realiziraju svoje naume o podjeli Bosne i Hercegovine, a sve “preko leđa” Bošnjaka kao najbrojnijeg i najodlučnijeg faktora u očuvanju subjektiviteta, teritorijalnog integriteta i nezavisnosti Bosne i Hercegovine? Vrbovanjem i pridobijanjem samih Bošnjaka, dakako!
Prvo. Na meti agresora skoro se uvijek nalazila, a i dan-danas nalazi, najjača politička stranka kod Bošnjaka, stranka koja može okupiti najviše Bošnjaka, stranka koja može mobilizirati najveći broj Bošnjaka, stranka koja uživa najveći legitimitet među Bošnjacima, a to je, skoro po pravilu, uvijek bila ona prva politička stranka koja bi nastajala u novim društveno-ekonomskim i političkim epohama razvoja ove zemlje (MNO, JMO, SDA).
Vratimo se 105 godina unazad, tačnije u februar 1919, kada je u političkoj historiji Bošnjaka osnovana Jugoslovenska muslimanska organizacija, druga po redu, nakon Muslimanske narodne organizacije (osnovane 1906), bošnjačka politička stranka utemeljena na idejama očuvanja i ravnopravnosti bošnjačkog naroda i Bosne i Hercegovine. Na prvim izborima u Kraljevini SHS, 28. novembra 1920. godine, JMO je “pomela” stranačku konkurenciju u Bosni i Hercegovini osvojivši 24 mandata, baš kao što je na majskim izborima 1910. godine apsolutnu pobjedu ostvarila MNO, koja je osvojila sve bošnjačke mandate u Saboru, opet njih 24.
Kako god je 1910. i 1920. godine cilj agresorskih politika bio da razbiju bošnjačko političko jedinstvo okupljeno oko MNO i JMO, do dan-danas je taj cilj ostao isti. Razbiti i politički obezglaviti Bošnjake brutalno gazeći izborni legitimitet koji je 2022. godine ostvarila SDA! U nastavku donosimo primjer kako su vrbovani, razbijani i obezglavljivani Bošnjaci cijepanjem JMO.
Nakon što je unutar JMO nastala podjela na dvije grupe, koje su predvodili Ibrahim-efendija Maglajlić i Mehmed Spaho, u junu 1922. godine zakazana je skupština ove stranke na kojoj su se delegati trebali opredijeliti za Maglajlićevu struju, čije su pristalice zagovarale ostanak u vladi Kraljevine SHS, a koja je na sve načine izigravala obećanja data Bošnjacima i podsticala zločine nad njima, ili za Spahinu struju, čije su pristalice zagovarale izlazak iz vlade!
Unutarstranački izbori pokazali su da je većina delegata uz Spahino političko opredjeljenje, nakon čega iz JMO-a istupa njen osnivač Ibrahim-efendija Maglajlić praveći, uz “pomoć” vlade i Kraljevine SHS, novu političku stranku, Jugoslavensku muslimansku narodnu organizaciju (JMNO), čime je izvršeno cijepanje bošnjačkog političkog tkiva uz pokušaj velikosrpskih hegemonista da politički konfrontiraju Bošnjake. Međutim, na općim izborima, održanim u martu 1923. godine, JMO je osvojila 112.228 glasova, uzevši tako 18 mandata, dok je Maglajlićev JMNO dobio svega 10.266 glasova, te je ostao bez ijednog poslaničkog mjesta u skupštini, ugasivši se nakon toga kao stranka. Pokušaj političkog razaranja Bošnjaka nije uspio, ali neprijatelji nisu odustajali. Prešli su na plan B – vjersko razaranje Bošnjaka.
Drugo. Nakon što stranačko cjepkanje bošnjačkog političkog bića nije urodilo plodom, velikosrpski hegemonisti okrenuli su se ovladavanju Islamskom zajednicom. Da bi realizirali svoje interese hegemonisti su opet našli Ibrahim-efendiju Maglajlića, penzioniranog tuzlanskog muftiju, koji je svjesno ili nesvjesno postao pogodno sredstvo za manipuliranje bošnjačkim političkim korpusom.
Kraljevski režim odmah je 1930. godine, nakon zavođenja diktature, proglasio Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije, kojim je izvršena reorganizacija Islamske vjerske zajednice, a potom su dovedeni i prorežimski ljudi. Navedenim zakonom bila je ukinuta autonomija u organizaciji i vođenju vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova. Zakonom je bilo uređeno da će sjedište reisu-l-uleme biti premješteno u Beograd. Reisa, devetericu muftija i članove dva ulema medžlisa postavljat će kralj svojim ukazom.
Time su Bošnjaci izgubili vjersku autonomiju, koja je bila veoma važna i na planu borbe za očuvanje državotvorne svijesti.
Namjere režima prozreo je reis Džemaludin Čaušević, kojeg je ministar pravde Milan Srškić nipodaštavao u komunikaciji tretirajući ga običnim činovnikom, a ne vrhovnim vjerskim autoritetom Bošnjaka. Uviđajući sve pogibeljnosti takvih aktivnosti reis Čaušević suprotstavio se srpskoj hegemoniji, nakon čega je “smijenjen”. Na njegovo mjesto doveden je Maglajlić. Zamislite, dolazi “režimski” Bošnjak na mjesto dostojanstvenog Bošnjaka.
Činilo se da su hegemonisti uspjeli ovladati Bošnjacima, sada preko vjerske organizacije, a posebno kad su u julu 1930. godine nametnuli Ustav Islamske vjerske zajednice. Međutim, nakon petomajskih izbora 1935. godine, a prije formiranja vlade Stojadinović-Spaho-Korošec, Spaho je svoj ulazak u novu vladu uslovio stavljanjem van snage svih pravnih akata kojima je preuzeta kontrola nad vjerskim pitanjima Bošnjaka. Tako je propao i drugi pokušaj razaranja Bošnjaka.
Treće. Paralelno s pokušajem političke i vjerske parcelizacije i fragmentacije Bošnjaka teklo je njihovo kulturno razaranje. Osim pokušaja ovladavanjem Jugoslovenskom muslimanskom organizacijom i Islamskom vjerskom zajednicom, velikosrpski hegemonisti krenuli su u akciju ovladavanja bošnjačkom kulturnom institucijom “Gajret”, osnovanim 1903. godine s ciljem potpomaganja bošnjačkih učenika srednjih i visokih škola u Bosni i Hercegovini i Austrougarskoj monarhiji. U određenom trenutku “Gajret” je preuzet od prosrpski orijentiranih muslimana.
Na putu nacionaliziranja muslimanske omladine prema srpstvu značajnu ulogu odigrao je i list Srpska omladina, kojeg je pokrenuo Smail-aga Ćemalović 1912. godine odmah nakon smrti Osmana Đikića i gašenja Samouprave.
Godine 1929. “Gajret” je preimenovan u “Srpsko muslimansko prosvjetno-kulturno društvo Gajret”. Novi “Gajret” imao je potpuno druge ciljeve i zadatke u odnosu na autentični “Gajret” pokrenut 1903. godine. Stoga ne treba čuditi što je kraljevski režim izdašno pomagao ovo muslimansko društvo srpskih pretenzija. Zbog toga, kad se danas govori ili piše o “Gajretu”, uvijek treba imati u vidu da su “Gajret” koji je osnovan 1903. i “Gajret” iz perioda nakon 1918. godine, a posebno od 1929. godine, dvije potpuno različito usmjerene organizacije, premda je otklon prema srpstvu unutar “Gajreta” bio izražen i prije Prvog svjetskog rata. Zar danas ne svjedočimo ukidanju imena “Preporod” u momentu kad Bošnjacima gori pod nogama. Kao da Bošnjaci nemaju prečeg posla, pa se bave vlastitim imenom, destruktivno i autošovinistički. Ovo ne može biti slučajnost!
Zaključujemo, velikosrpski i velikohrvatski hegemoni žele podijeliti Bosnu i Hercegovinu, a pretpostavka toga je razaranje Bošnjaka. Stoga su razaranju Bošnjaka uvijek pristupali i pristupaju kroz trostruki udar, sinhroniziran i planiran: udar na najjaču bošnjačku političku stranku, udar na Islamsku zajednicu i udar na krovne institucije kulture! Hoćemo li napokon progledati ili ćemo se i dalje političkim, vjerskim i kulturnim procesima baviti tek toliko koliko nam je dovoljno za lične interese, podebljavanje salda na bankovnim računima ili stanja u zemljišnim knjigama?!
