Kad nam “zapadne demokrate” poručuju da pravna načela, principe vladavine prava, demokratske postulate, vrhunaravnost ustavnosti, zakonitosti i korpusa izbornih prava valja poštovati mi, Bošnjaci, često ih preozbiljno shvatamo. Često polazimo od toga da sve što nam poručuju, sve što nam kazuju, sve na što nas upozoravaju nosi barem malu dozu iskrenosti, srdačnosti, dobronamjernosti, uljuđenosti, humanosti i čestitosti. Ko nam je kriv što smo naivni, pa istinu ne vidimo ili ne želimo da je vidimo kad nam suspendiraju Ustav, mijenjaju izborna pravila u izbornoj noći, gaze izbornu volju itd.
Budući da bošnjačka društvena scena obiluje subjektima željnih ličnog bogaćenja, “zapadne demokrate” nemaju problem da ih kupe, bez obzira na to odakle oni dolazili, iz političkog, akademskog, medijskog, kulturnog, vjerskog ili bilo kojeg drugog društvenog miljea. Pristup je vrlo jednostavan. Prodaju nam demokratske principe, a nametnuli su nam nedemokratski sistem, presuđuju i osuđuju zločin i zločince, a kreatore i sljedbenike tog zla i zločina ostavljaju u institucijama Bosne i Hercegovine i s njima prave dogovore. Jednostavno rečeno – nama principi, njima politički instrumentariji.
“Zapadne demokrate“ podučavaju nas principima vladavine prava, a sami urušavaju te principe; proglašavaju ustavni sistem Bosne i Hercegovine diskriminatornim, a sami vrše diskriminaciju; drže nam predavanja o medijskim slobodama, a sami diktiraju rad medija u našoj zemlji; forsiraju nezavisno istražno novinarstvo, a onda novinarima koji po njihovoj narudžbi napišu članak (koji je u prošlom režimu imao karakteristike partijskog pamfleta), dodjeljuju nagrade za hrabrost (sic!); političarima u Bosni i Hercegovini preporučuju da se dogovaraju, a onda oni sami pozivaju te iste političare na raport kako bi im dali instrukcije šta i kako raditi; forsiraju nezavisnost pravosuđa, a onda na sve moguće načine vrše pritisak na pravosuđe u procesima koji u takvim okolnostima dobijaju karakter “lova na vještice”, gdje bivaju pogaženi svi principi prava, pravde i pravičnosti!
U nastavku ćemo se osvrnuti na dvije montirane afere, koje su imale za cilj samo i isključivo jedno – eliminaciju bosanskohercegovačkih političkih subjekata i snaga koje su u prevratnim trenucima za razvoj države Bosne i Hercegovine unutar Jugoslavije jasno istupale u interesu SR Bosne i Hercegovine, dok su mnoge od žrtava tih afera postajali, kao Muslimani, nezaobilazan činilac kreiranja razvoja nove političke klime i razvoja same Republike.
Posmatrano iz ugla velikosrpskih hegemona, progresivno stanje u Bosni i Hercegovini trebalo je zakočiti, bosanskohercegovačke patriote eliminirati i preuzeti tokove političkih procesa u ovoj Republici. Da sveukupna hajka ne bi imala očite obrise progona samo i isključivo patriotski orijentiranih bosanskohercegovačkih komunista, aferama su bile “zakačene” i neke sporedne ličnosti.
Čitaoce ću zamoliti da dok čitaju naredne retke o događajima iz osamdesetih godina u svojoj glavi kreiraju paralelnu sliku onoga što se zbivalo od 2020. godine do danas te da akterima predratnih afera sami daju imena današnjih aktera izuzetno sličnih i podudarnih procesa.
Afera Agrokomerc uzdrmala je tadašnje političko rukovodstvo u SR Bosni i Hercegovini. Sve je počelo nakon izbijanja požara 25. januara 1987. godina u jednoj od Agrokomercovih fabrika, nakon čega je pokrenuta istraga u kojoj je Služba državne bezbjednosti (SDB) preuzela kontrolu nad svim postrojenjima Agrokomerca. Za naše kompariranje nije nevažno da je sve počelo običnim požarom i da je istragu preuzela SDB. Koji paradoks, mnogi će to vidjeti tek kasnije, no bit će kasno. Velikosrpski hegemoni do tada su već bili obavili svoj posao! Tokom istrage o požaru utvrđen je propust kod instalacije protivpožarnog sistema, nakon čega je počelo ispitivanje finansijskog stanja kombinata. Otkriveno je pet falsificiranih teleks naloga. Iako su nalozi bili adresirani iz Prištine, Beograda i Novog Sada, ipak se Agrokomercu predbacivalo da posluje s mjenicama bez pokrića, u iznosu od 400 miliona dolara. Sic!
Da stvar bude još interesantnija, podignuta je optužnica zbog, ni manje ni više, nego “kontrarevolucionarnog djelovanja” protiv Fikreta Abdića (današnjeg ratnog zločinca), tada predsjednika PO SOUR Agrokomerca, kao i njegovih bližih saradnika. Postoje i vrlo ozbiljne indicije koja ukazuju na to da je afera bila “napakovana” kako bi velikosrpski režim imao Abdića u šaci kao realizatora svojih hegemonističkih politika šest godina poslije.
Epilog afere bilo je uklanjanje s političke scene Hamdije Pozderca, jednog od najutjecajnijih političara u Jugoslaviji, kao i njegove braće Hakije i Sakiba, koji je bio u vrhu Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine od 1986. do 1988. godine. Optužnicom su bili obuhvaćeni Alija Alešević, Ibrahim Mujić i dr. Znači, sve je jasno. Zarad ljubitelja nezavisnog novinarstva s početka priče, naglasimo da je tadašnje režimsko-komunističko glasilo bilo i Oslobođenje, koje je često prokazivalo prije optužnice, usmjeravalo istragu prije istražnih radnji, presuđivalo i prije suda.
Baš kao što su neki od komunista 1983. godine smatrali da gladnog beogradskog krokodila treba nahraniti Sarajevskim procesom, samo četiri godine poslije isti ti komunisti postali su žrtva beogradskih krokodila. S tim u vezi, afera Agrokomerc nije bila dovoljna, pa je uslijedila afera Neum.
Afera Neum priređena je 1988. godine, a radilo se o dodjeli kredita (oko 557) državnim kadrovima u SR Bosni i Hercegovini kojima su građene vikendice u Neumu. Čovjek bi rekao da niko nikad u toj Jugoslaviji nije dobio kredit pod povoljnijim uslovima, pogotovo izvan Bosne.
Afera je pokrenuta protiv 77 članova Saveza komunista Bosne i Hercegovine, a posljedice su dovele do prijevremenog penzioniranja nekoliko bh. političara kao i ostavke Branka Mikulića, predsjednika SIV-a, koji je bio glas razuma kontra istočnog hegemonizma.
Najviši dužnosnici su tobože dobijali kredite bez formalnih zahtjeva uz velike olakšice. Kakvog li razloga da se obezglavi političko vodstvo u Bosni i Hercegovini. Međutim, dok je to vodstvo bilo po mjeri hegemonističke politike, sve se moglo tolerirati! Epilog afere bilo je isključenja iz Saveza komunista Bosne i Hercegovine i prijevremeno penzionisanje, što će reći politička egzekucija, sljedećih osoba: Hrvoje Ištuk, Mato Andrić, Milanko Renovica, Munir Mesihović, Nikola Stojanović, Kažimir Jelčić, Alija Latić, Jerko Bradvica, Nedeljko Mandić, Izet Brković, Savo Čečur, Avdo Čampara.
Srbijanski mediji aferu Neum iskoristili su kao još jedan dokaz da je bosanskohercegovački politički vrh korumpiran i nesposoban, čime se od ove republike još jednom napravio slučaj, a njeni političari diskreditirani.
Tako je Bosna i Hercegovina bila prikazana kao jedina republika čije je rukovodstvo ogrezlo u kriminalu, što je kreiralo atmosferu linča šaljući poruku da su političari u Bosni i Hercegovini nesposobni voditi tu zemlju. Naravno, sve po mjeri velikosrpskih hegemonista. To je ukazivalo na činjenicu da su bosanskohercegovačke afere predimenzionirane i iskorištene da bi se multietnička Bosna predstavila kao najslabija karika u jugoslavenskom lancu, što je postepeno vodilo ka njenom urušavanju. Međutim, atmosfera javnog linča bila je tako osmišljena da je svaki glas razuma dočekivan “na nož”. Još kad se ima u vidu da su radnici ukazivali na te afere boreći se tobože za radnike i njihova prava, svaki kontraargument bio bi histerično eutanaziran. Dakle, jasno je da se radilo o najbitnijim političkim funkcionerima u tadašnjoj državi koji se nisu uklapali u velikosrpski hegemonistički plan podjele Bosne i Hercegovine. Stoga su morali biti maknuti!
S aferom “Neum” Savez komunista Bosne i Hercegovine izgubio je svoj kredibilitet, jer su svi bili uključeni ili u aferu “Agrokomerc” ili u aferu “Neum”, a neki su bili umiješani i u obje afere. Na drugoj strani, velikosrpski režim je 1986. godine kroz Prvi memorandum SANU jasno objelodanio svoje ciljeve i radio na pripremanju terena za raspad Jugoslavije i velikosrpsku dominaciju.
Dok su se tako bosanskohercegovački političari bavili sami sobom i takozvanim aferama, od kojih nijedna nije završila presudom nekom od istaknutih političara, a i što bi kad su svi hegemonistima nepodobni kadrovi smijenjeni i isključeni iz političkog života, Srbija je spremala genocid, agresiju, zločinačke planove i crtala nove, krvave granice.
Imamo li dojam da je situacija u pogledu progona Bošnjaka i patriota ove zemlje danas gotovo preslikana, samo su subjekti drugog naziva uz asistenciju međunarodne zajednice koja je i tada pomno nadzirala sunovart Jugoslavije čekajući da “muslimanski element” bude očišćen i sveden na statističku grešku. Današnji naručioci afera čak su i nemilosrdniji, jer ne umiju ni “napakovati” kao nekad pa sve to pada, prije ili kasnije! Iza paravana pravnih principa i postulata afere su i danas gotovo iste, planovi isti, medijska halabuka ista, a Bošnjaci zabavljeni o sebi. Država je u pitanju! Krajnje je vrijeme da progledamo!
