Već smo se naviknuli da politički subjekti u Bosni i Hercegovini različito pristupaju pitanju državnih praznika, pa tako i Dana državnosti. Dok Bošnjaci taj praznik obilježavaju školskim priredbama, svečanim akademijama, promocijama i tribinama, i to s punim ponosom i dostojanstvom (izuzev onih koji iskoriste taj dan za kojekakve odmore), bosanski Hrvati pretežno i samo deklarativno staju uz državne praznike, pa tako i uz Dan državnosti. Tako ćete u onim sredinama sa bošnjačkom većinom i vidjeti domoljubnog bosanskog Hrvata kojem je Bosna i Hercegovina, beskompromisno, jedna i jedina Domovina.
Ipak u sredinama u kojima Bošnjaci nisu većina rijetko ili nikako ćete vidjeti zdušno obilježavanje Dana državnosti, ali ćete zato u tim sredinama naći kružne tokove sa šahovnicama, ulice sa zastavama i simbolima susjedne zemlje ili čak paradržavne i terorističke organizacije „hrhb.“ I konačno, bosanski Srbi, izuzev onih koji žive zajedno sa Bošnjacima na onim prostorima koje je oslobodila Armija Republike Bosne i Hercegovine, državne praznike pa tako i Dan državnosti ignoriraju, nipodaštavajući sve što je bosansko i što simbolizira i osnažuje državu Bosnu i Hercegovinu.
Tako, iz godine u godinu uz Bošnjake stoje oni bosanski Hrvati i Srbi za koje Bosna i Hercegovina nema alternativu, dok se s druge strane nalaze negatori i opstrukcionisti ove zemlje koji rade u interesu susjednih hegemonističkih politika, bili oni toga svjesni ili ne. Izuzetaka ima, ali tek toliko da potvrde navedenu tezu.
Međutim, nas posebno interesuje obilježavanje Dana državnosti u onim gradovima i mjestima gdje do punog izražaja dolazi patriotski duh. Zašto? Prije svega, zato što dušmani Bosne i Bošnjaka nastoje na sve načine sabotirati i posebnim oblicima hibridnog rata razbiti bilo kakav osjećaj ponosa, jedinstva i homogenizacije Bošnjaka. Tako je i sa ponosnom bošnjačkom antifašističkom borbom tokom Drugog svjetskog rata gdje dušmani ulažu nadljudske napore ne bi li Bošnjake udaljili od njihovih zasluga na polju antifašističke borbe. Njihov cilj je da Bošnjaci budu prokazani kao fašisti, da im se ogadi njihova posebna i specifična antifašistička borba, koja je po svemu jedinstvena u Evropi. Takve posebnosti antifašističke borbe nećete naći nigdje u Evropi, pa tako da i tu može ležati razlog prokazivanja Bošnjaka. Naravno, nije lahko bez samokritičnosti i trunke savjesti pripadati hrvatskom narodu čiji politički sistemi su bili na strani institucionalnog „promicanja“ fašizma u dva navrata tokom XX vijeka (NDH i „hrhb“), jednako kao i srpskom čiji politički sistemi su svoje „borbe“ temeljili na Moljevićevoj „Homogenoj Srbiji“ ili Garašaninovom „Načertaniju“, da bi sve bilo krunisano početkom devedesetih uspostavom „srpske republike Bosne i Hercegovine“!
Cilj dušmana Bosne i Bošnjaka je stigmatizirati Bošnjake i učiniti ih susramljenima i postiđenima u pogledu njihove borbe, koja je predstavljala jedinstveni primjer antifašističke borbe u Evropi koju bi trebali izučavati svi evropski obrazovni i kulturni centri. Zašto?
Činjenica je da jedino Bošnjaci nisu porodili nijedan fašistički projekat. Da su Bošnjaci kojim slučajem bilo kada u prošlosti baštinili fašizam prema svojim susjedima, kao što su to činili velikosrpski i velikohrvatski projekti, nebošnjaka, preciznije nemuslimana bi u Bosni i Hercegovini bilo tek u tragovima. Da su Bošnjaci kojim slučajem bilo kada u prošlosti imali projekte slične onim fašističkim srpsko-hrvatskim fašistički projektima demografska slika u Bosni i Hercegovini bi bila drastično drugačija u korist Bošnjaka, ali to nije niti će bilo kada biti svojstveno Bošnjacima. Odbrambeno-oslobodilački rat 1991.-1995. je tu činjenicu samo potvrdio, jer tamo gdje su Bošnjaci upravljali procesima sačuvan je multikonfesionalni i multikulturalni kolorit, baš kao i u borbi od 1941-1945.
Bošnjaci se tokom Drugog svjetskog rata nalaze na genocidnom nišanu udruženih partizansko-četničkih jedinica (tzv. ustanika), četnika, ustaša, Nijemaca i Italijana. Ne posjeduju bilo kakvu oružanu snagu niti bilo kakvu vojsku da bi odbranili svoje „gole živote“. U takvim okolnostima godinama traje intenzivno klanje i Genocid nad Bošnjacima, bez bilo kakvih sankcija i ozbiljnih reakcija NOP-a. Zbog toga Odbor narodnog spasa koji je predstavljao Bošnjake tog „bezizlaznog“ perioda pišu pismo Hitleru, samo i isključivo s ciljem da obuči i naoruža barem jednu jedinicu koja bi branila biološku egzistenciju Bošnjaka. Taj zahtjev je išao preko Zagreba što je svakako uticalo na njegovo izvrtanje i infiltriranje ljudi, zbog čega su Bošnjaci pokrenuli do tada neviđeni vojni ustanak u francuskom mjestu Vilfranš. Ustanak je ugušen, a SS divizija opremljena, obučena i premrežena fašistima, pod nazivom Handžar-divizija, poslana u Bosnu gdje se vrlo kratko borila protiv partizanskih jedinica, da bi se vro brzo raspala i pristupila NOP-u.
Bošnjaci su zakonskom odredbom od 30.04.1941. proglašeni za pripadnike arijevskog roda, zbog čega im i do dan-danas prigovaraju da su bili saradnici okupatora. Zapravo, Bošnjaci mudro koriste tu nametnutu fašističku stigmu da bi što lakše preživjeli, odnosno spasili vlastiti život i živote svojih komšija Srba, Roma i Jevreja. Pod tom fašističkom stigmom nisu bili neposredno izloženi zločinima fizičkog likvidiranja/genocida poput Srba, Roma i Jevreja, ali su zato bili izložen genocidnim talasima srpskih jedinica, odnosno četnika, a posebno u istočnim dijelovima Bosne i Hercegovine. Nakon genocidnog talasa na području Polimlja, na red je došlo i Podrinje koje će čestnici „očistiti“ početkom devedestih godina. Primjeri tuzlanskog muftije Kurta, zeničkog sudije Konjhodžića, kustosa Zemaljskog muzeja u NDH Korkuta, Huseinbeg Kulenovića itd. potvrda su posebnosti bošnjačke antifašističke borbe. Navedeni ljudi su samo zrno pijeska u pustinji bošnjačkih antifašista, pa čak i antikomunista. Ti ljudi su, zajedno sa stotinama ostalih bošnjačkih uglednika, svojim životima, trpeći fašističke stigme, spašavali Srbe, Rome, Jevreje...
Dok u Srbiji krema srpskog društva 13.08.1941. godine potpisuje Apel srpskom narodu kojim ih poziva na borbu protiv partizana (njih preko 400), dok velikohrvatski projekat uveliko živi svoj san o velikoj Hrvatskoj, Bošnjaci u Sarajevu 14.08.1943. pišu Sarajevsku rezoluciju, ali i niz drugih Rezolucija kojima od fašističkih režima traže zaštitu svojih komšija, civila, nevinih ljudi. Bošnjaci su tako „prihvatajući“ nametnuti arijevski status štitili svoje komšije nebošnjake poduzimajući konkretne akcije spašavanja Srba Banjaluke, Tuzle, Srebrenice itd. ili pak Rome, Zenice, Bugojna itd., kao i Jevreje gdje god bi se Bošnjaci našli i vidjeli priliku da to mogu uraditi.
Muslimanske milicije su izraz vapaja Bošnjaka za spas golog života. One su imale isključivo defanzivnu ulogu, jednako kao i Bošnjaci u drugim jedinicama sa isključivim zadatkom da se preživi, te brani i odbrani Bosna i Hercegovina. Huska Miljković, Avdaga Hasić, Haso Husejnović – Beg i mnogi drugi nisu bili zločinci niti su predvodili zločinačke formacije Bošnjaka, nego su u ključnom trenutku spriječili masovni pokolj, egzodus i pljačku bošnjačkog stanovništva i to od strane kako četnika, tako i samih partizana koji su prvih godina djelovali ujedinjeni sa četnicima.
Obzirom na navedeno, ali i još mnogo toga što krasi antifašističku borbu Bošnjaka zaključujemo da je ključ antifašizma tokom Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini bilo pridobijanje Bošnjaka, a čemu su se nadali strani okupatori ali i njihovi saradnici odnosno kvislinzi među koje ne možemo ubrojiti Bošnjake, jer da su Bošnjaci sistemski prišli NDH-ziji pitanje je šta bi ostalo srpsko u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci to nisu uradili, a nebuloze koje iznosi predsjednik entiteta „rs“ su na granici zdravog razuma, inteligencije i spsobnosti za prosuđivanje i donošenje bilo kakvih sudova, ne samo iz prošlosti nego i sadašnjosti.
