Teško se oteti utisku da Husaga Ćišić nije znao da će veliki Carinski harem u Mostaru biti uništen u urbanističkim planovima socijalističkog Mostara. No uprkos tim saznanjima, njegovo je tijelo, samo devet godina prije izgradnje nove autobuske i željezničke stanice, pokopano baš u njemu. Naime, u muslimanskoj tradiciji o mjestu ukopa stoljećima se vodilo računa, pisali testamenti i ostavljale oporuke. Stoga je logično pretpostaviti da je i Husaga još za života donio takvu odluku ili su je, na osnovu njegovih općih stavova, u njegovo ime donijeli članovi uže porodice.

Mogao je pretpostaviti koliki ugled uživa u Mostaru i šta znači njegova ličnost za mlade socijalističke strukture u gradu. Brojnost prisutnih osoba na njegovoj dženazi kao i oproštajni govori 30. augusta 1956. to su i potvrdili. U dostupnoj literaturi, manje-više poznatoj bosanskohercegovačkoj javnosti, jasno je uočljiva Husagina prkosna nepokolebljivost, na osnovu koje je logično zapitati se nije li to Husaga i mrtvim tijelom nastojao zaštititi jedan od višestoljetnih simbola Mostara i sačuvati od zaborava uspomene na ugledne Mostarce sahranjene baš u tom haremu.

Ovakvo pitanje samo je logičan zaključak koji se sam od sebe nameće u analizama Husaginog pisma od 13. jula 1953. godine otposlanog “poštovanom predsjedniku Narodne Republike Bosne i Hercegovine Đuri Pucaru”, u kojem na usrdan, prkosan i pomalo sarkastičan način nastoji zaštititi rušenje deset mostarskih harema. Povod tom pismu jeste upravo namjera da se na Carinskom haremu, mjestu gdje će kasnije biti pokopan i Husaga, izgradi željeznička stanica. To je bio samo dio plana po kojem su bosanskohercegovački urbanisti zamislili budući izgled Mostara. U uvodnom dijelu pisma Husaga je “projektantima” spočitao zašto se uopće bave tako velikim planovima nauštrb svakodnevnih potreba građana Mostara, pogotovo u oblasti komunalne infrastrukture i stambene problematike, a potom javno protumačio stvarnu suštinu takvih inicijativa. U pismu, između ostalog, stoji:

“Druže predsjedniče! Ja sam kroz cijeli život sa šaljive strane uzimao fantaziranje pjesnika i drugih fantašta u kojih su, kako se kaže, brži konji od samara, pa bih zacjelo i ovdje s osmjehom prešao preko mostarskog 'sitia', modernih bulevara, umjetničkih bazena za kupanje i drugih čuda kombinovanog regulacionog plana našeg grada, da tim planom nije tangirano i jedno pitanje za koje ja držim da je vrlo aktuelno... Po zamisli naših urbanera ovu bi prugu na domaku grada trebalo prebaciti na lijevu obalu Neretve, voditi je lijevom obalom u grad do carinskog hrarema, tu izgraditi modernu osobnu stanicu s potrebnim postrojenjima, provući je tunelom ispod jednog dijela starog grada do lučkog harema, zvanog Šarića harem, na kome bi se imala izgraditi utovarna stanica sa svim objektima koji pripadaju željezničkoj stanici i onda na izlasku iz grada prebaciti je ponovno na desnu obalu Neretve i usmjeriti je utrtim drugom kojim je do sada jezdila uskotračna željeznička pruga.

Kako se pak iz gornjeg prikaza vidi skok nove pruge, prije svega, uslovljava dva željeznička mosta, potom tunel u dužini od svoja tri do tri i po km i napokon dvije nove željezničke stanice sa novim postrojenjima i novim objektima koji su neophodni željezničkoj stanici. Po mišljenju stručnjaka te nove naprave koštale bi državnu kasu oko 60 milijardi dinara, a mogu li državne finansije i taj luksuz sebi dozvoliti. Vama druže Predsjedniče, prepuštam da to ocijenite. Međutim zamisao naših urbanera da se kombinovane stanice imaju upravo na haremima (grobljima) izgraditi i nehotice mi nameće pitanje: Zašto bi se baš one na haremima morale izgraditi? Napominjem, da se odmah do carinskog harema nalazi dosta znatan prostor nezauzetog zemljišta, gdje bi se komotno mogla kombinovana stanica izgraditi, a nešto naviše, opet kojih 200 metara prema sjeveru, nalazi se toliki prostor nezauzetog zemljišta, gdje bi se obje stanice sa svim svojim postrojenjima mogle izgraditi. Idemo li nešto dalje na sjever prema zaličkom haremu tu imamo na raspoloženju cijelo carinsko polje, gdje bi se po potrebi i sedam stanica moglo izgraditi. Takav je slučaj i sa lučkim haremom. Odmah do njega iza Duhanske stanice, ima fraj zemljišta toliko, da bi se obje stanice komotno mogle izgraditi. Pa i pored takvog stanja stvari regulacioni plan eto ne predviđa svoje stanice na dotičnim haremima.

Druže predsjedniče. Mi smo u Mostaru imali deset mezarista (harema). Svaki je od njih imao svoju historiju, a svi skupa su usko vezani sa istorijom našega grada. U njih su tokom stoljeća pokopavani ljudi, koji su i živili i umirali za našu zemlju i na koncu konca koji su i gradili naš grad. U tim mezaristanima bilo je na stotine grobnica (mauzoleja) ugrađenih, obično tenelijom, čiji su nišani izvezeni raznim stihovima, redovito sa arapskim pismom i na arapskom jeziku, koje (grobnice) i po formi i po sadržini prave kulturne spomenike, nu, te mezaristane i sve te kulturne spomenike iz obijesti, ili, ludosti dosadašnje su uprave gradske porušile. Treba im kamena za zidanje neke sandučare, one su se obično služile nišanima iz starih mezaristana, računajući da je to valjda najkraći i najjeftiniji put da se do klesanog kamena dođe.

Tako su toliki kulturni spomenici iščezli u našem gradu, koji su, po mom sudu, predstavljali naš nacionalni kapital. Jer, ljude od nauke, pa bili to strani ili naši državljani, a naročito one, koji se zanimaju grafikom, poleografijom više će svakako interesovati jedan ovakav kulturni spomenik od bilo koje sandučare, koja je to progutala toliko spomenika od kulturne vrijednosti. Već odavno je neke naše estetičare spopala manija, da na razvalinama starih zgrada po Mostaru dižu parkove, a uprava gradskih parkova ima zadatak, da sadi drveće gdje nađe prazan prostor. Društvo za pošumljavanje grada radi to isto, pa mjesto da su se stari haremi priveli tim svrhama i učinili pristupačnim svakome razumije se štedeći kulturne spomenike u njima, njih su jednostavno slistili, upotrijebivši ih za neke druge ciljeve.

Od deset mezaristana u našem gradu ostalo su na uzgoru samo još dva mezaristana, pa bi prema dotičnom regulacionom planu trebalo eto i njih uništiti. Za ova oba mezaristana vežu nas svježe uspomene, jer su se do nazad tri godine svi naši smrtnici tu pokopavali. Prema tome će te lako i sami sebi predpostaviti, kako nam mora biti odvratna i sama pomisao da će nam u skoroj budućnosti preturati kosti naših milih i drugih i to bez ikakve vidne potrebe.”

Nije to bilo prvi put da se Husaga otvoreno suprotstavi uništavanju vakufske imovine i bošnjačko-muslimanskog naslijeđa u Mostaru. Mostarske vlasti su se sredinom XX stoljeća bile posebno okomile na rušenje džamija i uništavanje vakufske imovine. Malo je onih koji su se tim procesima javno usprotivili. Po svemu sudeći, Husaginim zalaganjem 15-tak mostarskih džamija i Blagajska tekija 1952. proglašeni su nacionalnim spomenicima. U arhivima Vakufskog povjerenstva nailazimo na dokumente da se 25. 4. 1951. zalagao za zaštitu džamije Sevri hadži Hasanove u Donjoj Mahali i ponovno vraćanje ogradnog zida kako je stanovništvo i nagovorena djeca ne bi skrnavile.

U to vrijeme vladala je manija da se baš džamije proglase javnim interesom. Navodno, nakon krize sa SSSR-om, donaciju američkog žita, zbog kamuflaže lokaliteta robnih rezervi, smještali su u njih. Husaga je u tom smislu nekoliko puta intervenirao i izražavao svoje negodovanje zbog skrnavljenja vjerskih objekata. Prema tim dokumentima, Husaga Ćišić je i službeno bio povjerenik Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Rijetki su historičari koji navode ovaj njegov biografski podatak. Baš kao što su rijetki oni koji znaju da je Husaga, onda kad niko nije smio, ili nije bio dovoljno plaćen, uprkos ranim mladalačkim principima, bio i imam i hatib, posljednji Nezir-agine džamije. Uz ruždiju, Husaga je pohađao i Roznamedži Ibrahim ef. medresu pred glasovitim muftijom Džabićem.

“Pošto je svojom oštroumnošću i talentom odskakao iznad svih ostalih kolega, muftija Džabić ga je jako zavolio i počeo nagoniti da se posveti vjerskom pozivu i zamota ahmediju. On je to kategorički odbio i odmah demonstrativno medresu napustio da se nikad više u nju ne povrati. Sva nastojanja njegova oca i muftije Džabića da opet nastavi učenje u medresi ostala su bezuspješna”, piše Hivzija Hasandedić. No to nije značilo da se odrekao angažmana i djelovanja u i za korist Islamske zajednice. I u njenim strukturama ostavio je neizbrisive doprinose.

Uz ostalo, Hasandedić bilježi da je Husaga Ćišić bio član Izvršnog vijeća Oblasne samouprave od 1927. do 1930. godine, kada je ista ukinuta, gradonačelnik grada Mostara od 1935. do 1939. godine; senator od 1936. do 1940. godine; predsjednik Vakufskog sabora od 1936. do 1945. godine; dugogodišnji član Vakufskog povjereništva u Mostaru: član Vakufskog sabora od 1945. do 1950. godine i odbornik grada Mostara od 1945. do smrti. Na svim navedenim položajima i dužno­stima Husaga je potpuno zadovoljio i uvijek je opravdao povjerenje koje mu je dato. Poseban značaj u životu Husaginu ima period od 1936. do 1945. godine.

U tom vremenu on je bio predsjednik Vakufskog sabora, položaj na koji je došao poslije rušenja Srškićevog ustava IVZ. Održati se na jednom ovakvom položaju za vrijeme okupacije a ne obrukati se i ne izazvati revolt naroda protiv sebe bilo je stvarno veoma teško. Za vrijeme okupacije on nije nikad sazvao sjednicu Sabora, premda mu je to više puta indirektno i naređivano. Više je puta traženo od njega da kao predsjednik Vakufskog sabora da inicija­tivu za promjenu Ustava IVZ u duhu novih političkih prilika i skra­ćenog teritorija države. Zahvaljujući svojoj velikoj kuražnosti, visokoj političkoj svijesti, a i potpuno pravilnom stavu u onim teškim prilikama, on se nije nikad dao zavesti i uspio je da na spomenutom položaju dočeka oslobođenje potpuno čista i svijetla obraza.

Za vrijeme njegova predsjednikovanja Vakufski sabor donio je niz korisnih prijedloga i izgradio neboder i nekoliko drugih većih zgrada u Sarajevu. U zapisnicima sa sjednica Vakufskog sabora stoji i to da je ideja izgradnje Vakufskog nebodera bila baš Husagina. Ta zgrada i dan-danas, nadomak Vječnoj vatri, dominira cijelim gradom. Visoko i gordo baš kakav je bio i Husaga. Husaga Ćišić, sin Muhamedov, bio je jedan od najboljih poznavalaca historije Mostara i njegov zaštitnik, svih univerzalnih vrijednosti, ali i ličnosti. Njegov učitelj, uz već pomenutog muftiju Džabića, bio je i glasoviti tuzlanski muftija Muhamed Kurt, jedna od kolosalnih ličnosti u novijoj prošlosti Bosne i Hercegovine.

Koliko je god Husaga Ćišić bio velik i stamen, toliko je velik i naš potonji svebošnjački zaborav i nemar. Ponajviše za to odgovornost snose naše institucije koje nisu našle za shodno dostojno obilježiti njegov dislocirani mezar u gradskom groblju Sutina. Nažalost, ne zbog pomanjkanja volje, već zbog pomanjkanja znanja i interesiranja. U našoj literaturi nema nijednog rada o tome kako je uništen Carinski harem i šta se sve dešavalo od 1952. do 1966, koliko je taj proces trajao. Ni u našoj periodici o tome nema nikakvih vijesti. Tek pokoju bilješku u svojim radovima napravio je Hasandedić, tako da je uz one rijetke bilješke u arhivu Vakufskog povjerenstva ipak moguće rekonstruirati hronologiju tog strašnog i besramnog čina. Bilo je to vrijeme apsolutnog totalitarizma represivnog komunističkog režima. Sve što je imalo nacionalni ili vjerski predznak bilo je na meti samoupravnom kolektivitetu, više zbog brisanja tragova već zbog stvarne potrebe društva, a kako je Mostar nastao, stasavao i razvijao kroz vakufe, imovina Islamske zajednice bila im je omiljena meta.

S druge strane, Islamska zajednica je proglašena anahronom i u njoj se tražilo neprijatelja pa se većina vjernika pasivizirala i izbjegavala sve što je bilo vezano za vjeru i vakufsku imovinu. Glavni imam za Hercegovinu Zufer Bešlić u svom izvještaju o vjerskim prilikama 1963. posebno je izdvojio nebrigu o haremima. “Govoreći općenito o stanju naših grobalja može se utvrditi da su ona po svom današnjem izgledu većinom ruglo Islamske vjerske zajednice. Iako postoji opšti pravilnik o uređenju muslimanskih grobalja; kojeg je donio Vakufski sabor u Sarajevu početkom 1957. godine, veoma je malo učinjeno od strane povjerenstava i džematskih odbora na uređenju, ogra­đivanju i estetskom izgledu naših grobalja. Ovo je gorka ali istinita konstatacija. Veći gradovi u zapuštenosti grobalja na nižem su stepenu od mnogih sela i malih gradova. Istina, ovo pitanje u gradovima iziskuje velika financijska sredstva, da bi se moglo nešto učiniti i krenuti sa mrtve tačke.

Povjerenstvo IVZ u Mostaru, da bi pojačalo nadzor nad vakufskim grobljima u gradu, tokom 1961. g. postavilo je tri čuvara za Carinski, Šarića harem i Šojinovac i plaća ih skromnom nagradom, ali time nije riješeno pitanje zaštite grobalja u cjelini. Jedino harem na Šojinovcu u Mostaru spada u red uređenih naših grobalja. Muslimanska groblja u Konjicu, Prozoru, Čapljini, Stocu, Nevesinju, Bileći i Ljubuškom spadaju u red uređenih grobalja, što je zasluga tamo­šnjih džematskih odbora i džematlija. Zapazio sam obilazeći teren da je dobar broj grobalja u selima mostarskog sreza prilično ograđen i uređen kao u Gornjoj Drežnici, Borovčićima, Borojevićima, Crnićima, Strugi, Biboljem brdu, Goranima, Kruščici i dr.”, pisao je ef. Bešlić.

Dakle, i zapuštenost mezaristana imalo je svoju svrhu i ulogu. Vlastima je bilo lakše obrazložiti svoje “revolucionarne” namjere. Osim Husage, niko im se više, ni zvanično ni nezvanično, nije usprotivio. Islamskoj zajednici Mostar 6. 4. 1963. dostavio je Uvjerenje o Carinskom haremu, njegovom postojanju i broju mezaristana, a potom zapisnik o prenosu bašluka iz Carinskog harema kod Ćejvan-Ćehajine i Roznamedžijine džamije, koje je uradio Zavod za zaštitu spomenika Mostar, i na koncu 10. 12. 1963. zapisnik o prenosu turbeta šejha Ishakovog iz Carinskog harema kod Koski Mehmed-pašine džamije. Nažalost, ovi dokumenti nisu sačuvani. Nema im traga ni u jednom arhivu, ostala je tek kratka zabilješka u Islamskoj zajednici da su postojali.

Hivzija Hasandedić usputno je u svojim istraživanjima napomenuo da je 1965. izvršena ekshumacija mezarova iz harema na Carini. Te poslove izvršilo je Željezničko transportno preduzeće iz Sarajeva. Proces ekshumacije, prema iskazima nekolicine Mostaraca, išao je tako da su svi zainteresirani mogli izraziti svoju namjeru općinskim organima, a oni bi, nakon zaprimljene prijave, izvršili prenos posmrtnih ostataka i nadgrobnih spomenika. U Sutini su pokopani u nove mezarove iskopane jedan do drugog u pravilne redove. To se desilo i s posmrtnim ostacima i nadgrobnim obilježjima Husage Ćišića.

Zadnji nišan na Husaginom novom mezaru nedavno je izmijenjen, vjerovatno zbog činjenice da je stari dotrajao uslijed utjecaja vremenskih prilika. Učinila je to nekolicina građana Mostara na ličnu inicijativu. Posljednjih postratnih godina nekoliko grupa građana i udruženja povremeno bi očistili samo Husagin mezar, no o tome u našim medijima nije bilo nikakve zabilješke, pa se posljednja dobrovoljna akcija Medžlisa IZ, koju je pratio i medijski izvještaj, u našoj javnosti doživjela kao neka vrsta posebnog upozorenja. Lokalitet tog harema nalazi se u sklopu gradskog groblja Sutina i nije u vlasništvu IZ, pa se i ne zna ko i na koji način ima odgovornost za njega.

Mnogo je mogućih odgovora na pitanje zašto je Husagin mezar prepušten zaboravu, a na jedan od njih svojevremeno upozoravao je rahmetli Enes Ratkušić. “U sve razloge jednog takvog odnosa pomalo je i nezahvalno ulaziti, s obzirom na to da, pored onih političkih, postoje i razlozi više nego morbidne prirode, koji izvorište imaju isključivo u ljudskim sujetama, karakterističnim za mnoge čaršije, pa čak i porodice u kojim je precizno utvrđena hijerarhija važnih osoba koju, ma šta da se na društvenom i političkom planu promijenilo, nije poželjno mijenjati. Takva pravila igre su prečesto omogućavala da se u prvi plan, pored takvih kolosalnih intelektualnih figura kao što je bio Husein Ćišić, probiju diletanti i osobe sumnjive intelektualne i moralne reputacije. Ovom ograničavajućem faktoru, koji iz naših života uklanja važne detalje u razumijevanju društvenog i povijesno-političkog mozaika, koji čine događaji, ali i ličnosti, figure koje snagom vlastitog angažmana daju pečat vremenu, treba pridodati još jedan, koji je, također, iz domena socijalno-psiholoških refleksija.

Naime, sagledamo li Husagino cjelokupno djelo, posebno njegovu polemičku britkost kojom ne štedi nikoga, bez obzira na stepen moći, mjesto i ulogu u društvu, shvatit ćemo da u današnjem vremenu ne postoji sličan moralno-politički profil, mada je, s obzirom na probleme s kojima se građani BiH suočavaju, potreba za njim više nego poželjna”, zapisao je Ratkušić. Baviti se Husagom Ćišićem i njegovim teorijama, prema mišljenju i nekih drugih Mostaraca, u današnjem aktuelnom političkom okviru, nije baš zahvalno jer će se svaki istraživač suočiti s Husaginim tvrdnjama o Bosni. Naime, promišljajući Bosnu, Husaga je smatrao da ona nije “i, i, i” niti “ni, ni, ni”. “Bosna je bosanska!”, kategoričan je Husaga.