Zar ima ijednoga kamička na teritoriji Bosne i Hercegovine, koji tokom vremena stotinu puta nije obojen našom vlastitom krvlju i zar i pored toga ima nekoga da nam s tolikom dozom drskosti poriče još i pravo opredjeljenja u granicama tih pokrajina.
(Husaga Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija)

Ko je bio Husein (Husaga) Ćišić? Zašto je on važan za historijsku znanost? Imamo li adekvatnu predodžbu o njegovoj osobi? Svaka znanstvena analiza života i djela znamenitog Mostarca morala bi poći od navedenih pitanja, smatra dr. sc. Adnan Jahić, koji je odgovore davao na Znanstvenom skupu o Huseinu Husagi Ćišiću održanom u Zagrebu 2009. Povodom 130 godina od rođenja naučno se razmatrala uloga Huseina Husage Ćišića u razvoju i afirmaciji Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. U 2021. godini obilježavamo 65 godina od smrti značajnika koji je u historiji ostao zapamćen po tome što je u Titovoj Jugoslaviji prvi javno progovorio i postavio pitanje priznanja bošnjačkog naroda. Naime, na zasjedanju Ustavotvorne skupštine Jugoslavije 1946. godine podnio je amandman na Ustav FNRJ i javno istupio protiv negiranja prava Bošnjaka na ravnopravan tretman u nacionalnoj politici nove države.

Iako je Bosna i Hercegovina po tadašnjem Ustavu ušla kao ravnopravna republika u sastav Jugoslavije, Husaga se oštro usprotivio tome što na grbu nove države, pored postojećih pet, nije unesena i šesta buktinja, a koja bi označavala Bošnjake (muslimane) kao šestu jugoslavensku naciju, uz Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce.

Kako na tadašnjoj sjednici njegov prijedlog nije usvojen, Ćišić je prigovorio Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine i bio jedini poslanik koji je 1946. godine uskratio svoj glas za Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U svom dopisu Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine od 18. januara 1946. godine Ćišić je sasvim jasno potcrtao nepravdu koja je nanesena Bošnjacima, jer je po tadašnjem ustavu Bosna i Hercegovina bila zasnovana na ravnopravnosti Hrvata i Srba, a bez spominjanja Bošnjaka kao konstitutivnog naroda.

Husaga Ćišić već je tada ukazao na srpski nacionalizam te se sukobio s Milovanom Đilasom. O kakvoj se ljudskoj veličini radi, govori i činjenica da su bili bezuspješni svi pokušaji, u različitim historijskim prigodama, da se Husein Husaga Ćišić vrbuje i prikloni bilo kojoj struji koja bi dovela do promjene njegovog principijelnog stava i mišljenja. Dr. Džaferbeg Kulenović, koji je u Pavelićevoj vladi bio „čovjek za muslimanska pitanja”, pokušao ga je pridobiti za NDH, ali ga je Ćišić izbacio iz svoje kuće, ne prihvativši njegove stavove. Također, general Ambrosi ga je uzalud 1942. godine nastojao pridobiti za stvar fašizma. Svim udarima, strujama i pokušajima Husein Husaga Ćišić oštro se i hrabro odupirao.

IDEALI U RASKORAKU SA STVARNOŠĆU

Dr. Adnan Jahić zagovara sagledavanje „stvarnog“ Husage, u okvirima historijske zbilje, bez idealizacije i zadržavanja na površini njegove karakterne pojavnosti. O Husagi Ćišiću do sada se uglavnom govorilo kao o autoru zahtjeva za priznavanjem bošnjačke narodne posebnosti u Ustavu poslijeratne Federativne Narodne Republike Jugoslavije, smatra Jahić. Uslijed takvog pristupa ostale su na marginama istraživanja druge relevantne činjenice iz Husaginog života koje su značajne kako za historijsku revalorizaciju njegova lika, tako i za rekonstrukciju društvenih prilika u kojima je on djelovao. „Tamo, pak, gdje se težilo cjelovitoj retrospektivi, usljed ideoloških pretenzija, Ćišićevoj osobnosti je dat smisao koji je sadržajno premašivao granice njegovog svijeta, pa je prikazan kao svojevrsni prorok dolazećih ideja i vrijednosti. Noviji osvrti glorificiraju ga kao borca za nacionalno dostojanstvo Bošnjaka, bakljonošu bošnjačke narodnosti, stavljajući ga u kontekst moderne rasprave o bošnjačkom kontinuitetu i samosvojnosti. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je priča o Husagi Ćišiću kazivanje o čovjeku čiji su ideali bili u raskoraku sa stvarnošću u kojoj je živio, usljed čega je ovaj Mostarac doživljavao brojna razočarenja: u ljude, pokrete, države, ideologije... Njegova snaga, pak, ležala je u činjenici što on ta razočarenja nije prihvatao kao povod za pasivizaciju i konformizam. Nije se mirio sa postojećim stanjem, najmanje sa rezigniranim povlačenjem u privatnost, daleko od društvenih problema“, piše dr. Jahić u naučnom radu Husaga Ćišić između ideala i stvarnosti, apelirajući da se traži veći sluh historijske nauke za Husagu i druge borce za nacionalna prava Bošnjaka.

ŠESTA BUKTINJA HRABROG MOSTARCA

Husein (Husaga) Ćišić (1878.-1956.) rođen je u Mostaru. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom mjestu. Kao mladić, bio je predsjednik Muslimanske čitaonice u Mostaru. Pripadao je onoj kategoriji ljudi koja se ne zadovoljava životom ispunjenim brigom za materijalni probitak i društveni položaj. Čini se kako je taj idealizam u sebi prepoznao još kao mladi polaznik medrese, slušajući muderisa Alija Fehmija ef. Džabića, budućeg vođu pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju, primjećuje Jahić. Tradicionalni pristup islamskim naukama nije plijenio srce znatiželjnog Husage, čiji je intelektualni interes nadilazio uske okvire medresanske učenosti. Džabić je u njemu vidio valjanog vjerskog službenika, ali u Husagi nije bilo sklonosti ka pozivu koji nije otvoren prema izazovima vremena. S vremenom su Džabićevi nagovori prerasli u pritisak, pa je Husaga napustio medresu izjavljujući da ima druge životne naume. „Posvetiću život historiji i ljudima...”, programski je opisao svoja opredjeljenja i nazore.

Posvećenost historiji i ljudima značila je borbu za slobodu i čast njegove domovine, za prava i interese njegovog naroda, tumači Jahić. Samo je dijelom njegov idealizam imao oslonac u njegovom materijalnom položaju. Husaga je bio srednji zemljoposjednik, živio je od prihoda porodičnog imanja, bez luksuza i rasipanja. Nije se upuštao u unosnije poslove, a puno je novca trošio na knjige, obrazovanje i društvene inicijative. U poslijeratnim godinama ostao je po strani političkih svrstavanja, ali je krajem 1926. godine prihvatio ponudu JMO da joj bude nosilac liste na oblasnim izborima za Grad Mostar. Taj mu je angažman donio položaj potpredsjednika Oblasne skupštine, te mjesto referenta za socijalna i zdravstvena pitanja za Hercegovinu.

Nije izgubio samostalnost političkog rasuđivanja, ali mu je egzistencija sve više ovisila o javnoj službi. Nakon šestojanuarske diktature, pritisnut teškim bremenom velike porodice, odlučio se prikloniti dr. Mehmedu Spahi, vođi Jugoslavenske muslimanske organizacije, o kojem je do tada imao negativno mišljenje koje je poticalo iz karaktera njegovog odnosa prema beogradskom režimu. Tada je istupio na Mačekovoj listi 5. juna na izborima, što mu je osiguralo mandat mostarskog gradonačelnika i funkciju predsjednika vakufskog sabora u Sarajevu. Taj mu je čin donio egzistencijalnu stabilnost, ali samo do sloma jugoslavenske države i formiranja NDH. Slijedili su novi izazovi, odlazak sinova u partizane, život u okupiranom gradu, tegobe ratnog preživljavanja...

Bio je jedan od pokretača Muslimanske rezolucije grada Mostara 1941. protiv ustaških zločina. Član je 3. zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Na Trećem zasjedanju AVNOJ-a podnio je amandman o bošnjačkom nacionalnom pitanju, koji, nažalost, nije usvojen. Bio je predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora u Sarajevu do 1945. godine. Kao član Ustavotvorne skupštine DFJ, nije bio zadovoljan nacrtom novog Ustava jer u njemu nije bilo šeste baklje koja bi simbolizirala Bošnjake kao narod ravnopravan ostalim narodima Jugoslavije. Iz tih razloga Husaga je 18. januara 1946. godine predložio amandman na član 3. prijedloga Ustava u kome je tražio da se, umjesto pet, ugradi šest buktinja u grb, a koje bi simbolizirale: „Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce, kao i ravnopravne federalne jedinice tih naroda. Pri tome se, vjerovatno „slučajno”, zaboravilo na šestu buktinju, koja bi uz federalnu jedinicu Bosnu i Hercegovinu simbolično predstavljala i sve stanovnike koji stoljećima žive na tom teritoriju, čije je historijsko narodno ime Bosanac, odnosno Bošnjak. Prijedlog Husage Ćišića nije bio prihvaćen.

NISMO MI REPA BEZ KORIJENA

Kada je u pitanju socijalno-političko i znanstveno mišljenje između dva svjetska rata, ali i nakon uspostave SFR Jugoslavije, također, dolazi skoro do potpunog utihnuća upotrebe imena Bošnjak, piše prof dr. Adib Đozić u naučnom radu Bosna i Bošnjaci u spisateljskom opusu Huseina Husage Ćišića.

Jugoslavenska i bosanskohercegovačka socijalno-politička znanstvena misao, sve do kraja šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, uokvirena i određena dogmatskim shematizmom vulgarno-marksističke ideologije, ne samo da osporava ime Bošnjak već i negira bilo kakvu nacionalnu posebnost Bošnjaka, ostavljajući im mogućnost da se etnički imenuju Srbima, Hrvatima ili pak, ako to hoće, mogu biti nacionalno neopredijeljeni, naglašava Đozić. Dakle, mogli su biti bez nacionalnog imena, mogli su prihvatiti tuđe nacionalno ime (Srbin, Hrvat), samo nisu mogli biti ono što povijesno jesu – Bošnjaci. Uprkos svih tih političkih i „znanstvenih” osporavanja i negiranja, u okvirima bošnjačkog socijalnog i političkog mišljenja bilo je autora koji su nedvosmisleno i argumentirano u svom spisateljskom radu ukazivali na neopravdanost osporavanja imena Bošnjak ili pak na neadekvatnost njegove zamjene imenom Musliman. Posebnu upornost i dosljednost u političkoj i znanstveno-spisateljskoj praksi afirmacije nacionalnog imena Bošnjak nakon Drugog svjetskog rata ispoljili su: Husein (Husaga) Ćišić, Adil-beg Zulfikarpašić, Ćamil Avdić i Smail Balić. Dr. Đozić u svom radu ističe razumijevanje Bosne i Bošnjaka u spisateljskom djelu Huseina (Husage) Ćišića, naglašavajući tri značajna pitanja: a) doprinos metodološkom diskursu prevladavanja stereotipnog interpretiranja bošnjačkog nacionalnog identiteta; b) kritiku vulgarno-marksističkih i nacionalističkih interpretacija bošnjačke nacije; c) samorazumijevanje Bošnjaka u uvjetima historijske nužde.

O društvenopovijesnoj autentičnosti i autonomnosti Bošnjaka, kako ih u svom spisateljskom djelu naziva Husein Ćišić, navodi prof. dr. Đozić, i njihovoj neraskidivoj povezanosti i uvjetovanosti zemljom i državom Bosnom i Hercegovinom najbolji bi dokaz bio upravo sljedeći Ćišićev stav:

„Mi nismo neka repa bez korijena, kako bi to neki htjeli da kažu, a naša privrženost bosanštini ne datira od novih datuma, kako to neki već vele, nego je ona produkt jedne zdrave narodne misli, koja je vjekovima davala impulsa svom javnom životu u našim pokrajinama.”

Husein (Husaga) Ćišić bio je izuzetno obrazovan čovjek iako mu je nedostajalo odgovarajuće školske spreme i stručnosti. Ćišić, međutim, nije dozvoljavao da ta realnost kompromitira principe i ideale u koje je vjerovao. To je jasno pokazao tokom ratnih i poratnih četrdesetih, kad se sukobio s establišmentima režima koji su negirali bošnjačko pravo na slobodu i nacionalni dignitet u vlastitoj domovini. Ćišić je, zasigurno, već tada osjetio da srpski nacionalisti posredstvom Komunističke partije nastavljaju s predrasudama prema Bošnjacima. Sličan zahtjev uputio je i Muhamed Hadžijahić Edvardu Kardelju i Avdi Humi, „tražeći uvažavanje nacionalnosti Bošnjaka”. Komunisti, opterećeni predrasudama prošlosti, nastavljaju staru srpsku nacionalističku politiku osporavanja i negiranja Bošnjaka s ciljem podjele Bosne i Hercegovine. I sve to pod izgovorom da se bošnjačka nacija ne uklapa u Staljinovu teoriju nacije. Dogmatski sljedbenici vulgarno-marksističke Staljinove teorije nacije bili su u komunističkom pokretu Jugoslavije Moša Pijade i Veselin Masleša, piše prof. dr. Đozić. V. Masleša je eksplicitan kada je riječ o negiranju bošnjačke nacije, te tvrdi „da muslimani Bosne i Hercegovine nisu nacija, oni stvarno nemaju ni jedno od objektivnih potrebnih svojstava koja čine naciju, a nemaju ni subjektivne svijesti, logične posljedice objektivnih svojstava – o sebi kao naciji. Muslimani nemaju svoga jezika.” Jasno je da se ovdje kod V. Masleše radi o stereotipnom interpretiranju bošnjačke nacije koje je određeno vulgarno-marksističkom ideologijom.

I Bošnjake iz Sandžaka nakon NOB-a prevarila je komunistička vlast Jugoslavije. Glavnu ulogu u tom procesu imao je upravo Moša Pijade. O čemu se radi? U Rezoluciji o organizaciji ZAVNOS-a usvojenoj 20. novembra 1943. godine u Pljevljima piše da „će i Sandžak zauzeti ravnopravno mjesto među ostalim pokrajinama u Jugoslaviji”. U mnogim dokumentima NOB-a zajedno se spominju Vojvodina i Sandžak i ističe stav da će imati „punu slobodu” u odlučivanju o Jugoslaviji. Sve do februara 1945. godine. Sandžak se izgrađivao kao posebna politička jedinica u novoj Jugoslaviji. Postojali su oblasni organi vlasti, oblasne vojne jedinice, društveno-političke institucije. Kada je 1945. godine rješavana sudbina Sandžaka, namjeravalo se Sandžak pripojiti u cijelosti Srbiji ili Crnoj Gori, te ga cjelovitog sačuvati u okviru Jugoslavije.

„U dokumentima se ne predviđa mogućnost vezivanja Sandžačke oblasti sa susjednom Bosnom i Hercegovinom. U traženju najbolje konačne solucije prevladalo je shvatanje da Sandžak kao politička zajednica ne treba postojati, a njegova teritorija se treba podijeliti između Srbije i Crne Gore.”, pisao je Moša Pijade u Borbi 1953. godine. Uloga Moše Pijada u izgradnji unutrašnjeg uređenja nove Jugoslavije i u tom sklopu rješenja problema Sandžaka bila je značajna.

AVDO HUMO O ĆIŠIĆU

Prof. dr. Esad Zgodić, pišući o Huseinu Ćišiću, podsjeća na Avdu Humu i njegovo memoarsko djelo Moja generacija. U njemu nalazimo zanimljiva Humina zapažanja o Ćišiću kao građanskom političaru i kao o ličnosti. U Huminim sjećanjima on je u Spahinoj stranci „važio kao ugledan građanin i kao čovjek na svoju ruku. Zadržao je za sebe jedino da u Mostaru može voditi politiku kako je on misli”. Djelujući u toj stranci, bio je, kako piše Humo, demokrata koji se rano oslobodio „konzervativnog duha muslimanskih tradicionalista”. No, u politici je demonstrirao svojevrsnu podvostručenost koju Humo tumači kao izraz izvjesne protivurječnosti u njegovoj osobnosti: „Bio je protivrječna osoba. S jedne strane, prihvatao je konzervativne i reakcionarne Spahine političke poglede i sporazume sa reakcionarnim beogradskim režimom, dok je s druge strane, pokazivao izuzetno razumijevanje za političke stavove i akcije naprednih studenata.” Humo, razumljivo, upravo insistira na afirmaciji te njegove podrške naprednom studentskom pokretu: Ćišić je „mnogo pomagao” studentski pokret. „Studentima je uvijek izlazio u susret, bilo u opštinskoj novčanoj pomoći, bilo u dodjeljivanju opštinskih prostorija za sjedište studentskog udruženja, ili prostorija u opštini za izložbe i pripreme za studentske zabave, bilo u zaštiti od policije, pogotovu ako se ticalo opštinske, gdje je bio suveren, ukoliko bi ona pokušala na svoju ruku da se umiješa za ma kakvu studentsku akciju.”

Pri svemu, Ćišić je bio osobnost za sebe, izgradio je i čuvao svoju autentičnost. Naprimjer, mada mu je sin Husref bio komunist, Ćišić, smatra tako Humo, nije mislio pod njegovim utjecajem i nije uopće mislio u politici pod komunističkim utjecajima, naprotiv, slijedio je ono svoje autentično i autorsko. Njegova, kaže tako Humo, „angažovana tolerantnost” prema komunistima proizlazila je iz njegovog autentičnog iskustva i mišljenja, odnosno iz „njegove osebujne ličnosti, u koju su se upile borbe iz mladosti koje je vodio protiv Austro-Ugarske” . Uz autentičnost, Humo u njegov habitus s pravom uvrštava i konzistentnost. Ostao je, prije svega, konzistentan do kraja u temeljnoj ideji: „da su Muslimani poseban narod, i nije prihvatao ni pritiske beogradskih režima ni politička nastojanja nacionalnih buržujskih grupa da Muslimani prihvate nacionalnu orijentaciju u srpskom ili hrvatskom pravcu”. No, ta se konzistentnost pokazuje u još nečemu što je – tako je to u našim uvidima – u njegovom mišljenju i djelovanju presudno: kada je bilo riječi o državno-pravnom statusu Bosne i Hercegovine, nije pravio nikakve kompromise, niti je tu bilo iskliznuća, nesigurnosti, kolebljivosti ili diskontinuiteta. O toj konzistenciji Humo će reći: „Bio je za saradnju sa srpskom i hrvatskom građanskom politikom na ravnopravnoj i demokratskoj osnovi, pod uslovom da ne svojataju Bosnu i Hercegovinu kao srpsku ili hrvatsku zemlju, a ne za Spahino političko cjenkanje sa beogradskim reakcionarnim režimom.” I doista, u tom je stajalištu Ćišić do kraja dosljedan.

Za života je Ćišić napisao veliki broj knjiga. Najznačajnije su: Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije (1919), Jedan prijedlog za razmišljanje zemljovlasnicima (1925), Husein-kapetan Gradaščević (1928), Muslimanka i njezina peča i feredža (1935), Istina o Smail-agi Čengiću i njegovoj pogibiji (1936), Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija (1945, objavljeno 1990), Mostar u Herceg-Bosni, objavljeno 1990. godine.

BOŠNJACI NISU NI SRBI NI HRVATI

Ćišić s uvjerljivom i nedvosmislenom argumentacijom pokazuje da Bošnjaci u etnološkom pogledu nisu ni Srbi ni Hrvati. „Sve beogradske vlade u nekadašnjoj Jugoslaviji bile su po svojoj ideološkoj osnovi srpske, odnosno srbijanske vlade, pa ukoliko su, ponekad, po obliku imale i drugi izgled, u stvari su redovno reprezentirale srpsku nacionalnu ideologiju. Zato im je bosanska individualnost bila trn u oku, a riječ Bosanac i bosanština skoro što i pravo svetogrđe! Da bi tim, kako ini misle, egzotičnim nazivima zadali i smrtni udarac, odredbama su temeljnog zakona, podijelili našu užu otadžbinu na izvjesne administrativne jedinice i te jedinice (županije) direktno vezali za centralnu upravu u Beogradu, a nama, nesumnjivom izdanku onih tvrdoglavih i dobrih Bošnjaka iz Kulinova, Ninoslavova, Kotromanjina, Tvrtkova, Dabišina, Ostojina i Tomaševa doba ostavili pravo da se zovemo Muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga u svim danim zgodama ospore pravo riječi u nacionalnim i državnopravnim pitanjima uopće, a napose u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima naše uže domovine Bosne i Hercegovine. Ta se tendencija beogradskih vlastodržaca jasno očitovala prilikom podjele naše šire, a i naše uže otadžbine, na banovine. (...) Mi ni kod prvog, ni kod potonjeg slučaja podjele naše otadžbine nismo došli u obzir, jer, kao anacionalan element, sa svojim egzotičnim i ako ćete, neukusnim nazivom, nemamo šta tu da kažemo.”