Dok broj ratova, raseljenih ljudi i humanitarnih kriza širom svijeta raste, međunarodni sistem pomoći suočava se s problemom koji bi mogao dodatno produbiti posljedice postojećih kriza. Problem je očit, novca je sve manje. Nova analiza upozorava da je globalno finansiranje humanitarne pomoći posljednjih godina doživjelo jedan od najvećih padova u novijoj historiji, upravo u periodu kada su potrebe stanovništva naglo porasle.

Prema šestom izdanju izvještaja The State of the Humanitarian System 2026, koji je objavila britanska neprofitna organizacija Active Learning Network for Accountability and Performance (ALNAP), humanitarno finansiranje palo je na procijenjenih 33,3 milijarde dolara u 2025. godini. Samo tri godine ranije, 2022. godine, dostiglo je 47,5 milijardi dolara. To znači da se međunarodna pomoć smanjila za oko 30 posto u periodu od 2022. do 2025. godine.

Pad finansiranja dolazi u trenutku kada se broj ljudi kojima je pomoć potrebna povećava. Posljednjih godina svijet je obilježilo istovremeno djelovanje nekoliko velikih kriza, ratovi, politička nestabilnost, klimatski šokovi, prisilna raseljavanja i sve veći rizici za same humanitarne radnike. Umjesto da se potrebe smanjuju nakon završetka pojedinih kriza, nove se pojavljuju brže nego što međunarodna zajednica uspijeva odgovoriti na postojeće.

Izvještaj je obuhvatio period od 2022. do 2025. godine i zaključio da su državni sukobi i nasilje, klimatske katastrofe, raseljavanje stanovništva i napadi na humanitarne radnike rasli u isto vrijeme kada su vlade donatora počele smanjivati izdvajanja. Posebno je značajno što su sukobi u međuvremenu postali glavni uzrok unutrašnjeg raseljavanja, potisnuvši prirodne katastrofe s tog mjesta.

Posebno težak položaj imaju žene, djeca, starije osobe i ljudi koji su već raseljeni iz svojih domova. Koautorica izvještaja Jennifer Doherty upozorila je da posljedice smanjenog finansiranja nisu ravnomjerno raspoređene. Kombinacija manjka novca i političkih ograničenja posebno je pogodila upravo najranjivije kategorije stanovništva.

Istovremeno, humanitarni rad postaje sve opasniji. Organizacije koje bi trebale dostaviti pomoć ljudima u ratnim zonama suočavaju se s političkim preprekama, ograničenjima pristupa i kršenjima međunarodnog humanitarnog prava. U izvještaju se posebno navode Sudan i Gaza, gdje su sukob i političke prepreke ograničili ono što humanitarne organizacije mogu učiniti čak i kada imaju dovoljno stručnog osoblja i iskustva.

To je jedan od ključnih problema savremenih humanitarnih kriza. Nije uvijek dovoljno imati novac, hranu, lijekove ili ljude koji žele pomoći. Pomoć mora imati mogućnost da dođe do onih kojima je potrebna. Kada su putevi blokirani, granice zatvorene, humanitarni radnici ugroženi ili političke odluke onemogućavaju pristup stanovništvu, čak i dobro organizovane operacije mogu ostati ograničene.

Pad donacija istovremeno je doveo i do gubitka radnih mjesta u humanitarnom sektoru. Hiljade humanitarnih radnika ostale su bez posla zbog smanjenja finansiranja, dok su potrebe na terenu ostale velike. Tako nastaje svojevrsni paradoks: u trenutku kada je svijetu potrebno više ljudi koji će raditi na pomoći, organizacije imaju manje mogućnosti da ih zadrže.

Među najvećim rezovima bio je pad finansiranja Američke agencije za međunarodni razvoj, USAID-a, čiji su doprinosi prema podacima iz izvještaja smanjeni za 55 posto u 2025. godini. Smanjenja su zabilježena i kod drugih donatora, što je dodatno pojačalo pritisak na međunarodni humanitarni sistem.

Ratovi i krize zahtijevaju ogromna sredstva, ali istovremeno države donatori imaju vlastite političke i ekonomske probleme. Humanitarna pomoć tako se sve više nalazi između rastućih potreba na terenu i smanjenog interesa ili mogućnosti država da ih finansiraju.

Posebno je zabrinjavajuće što se humanitarne krize sve češće prepliću. Rat može izazvati raseljavanje, raseljavanje može povećati siromaštvo, klimatski događaj može dodatno pogoršati uslove života, a nedostatak osnovnih usluga može otvoriti prostor za nove zdravstvene i društvene probleme. Kada se sve to događa istovremeno, klasični modeli pomoći postaju sve teži za održavanje.

Svijet tako ulazi u period u kojem se povećava razlika između onoga što je ljudima potrebno i onoga što međunarodni humanitarni sistem može pružiti.