Usvajanjem Prijedloga rezolucije o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, za koji su u hrvatskom Saboru glasala 83 zastupnika (uz jedan glas protiv i tri suzdržana), službeni Zagreb je napravio korak naprijed prema institucionalizaciji uplitanja u unutrašnja pitanja susjedne države.

Iako se dokument formalno predstavlja kao izraz brige za ravnopravnost konstitutivnih naroda, njegova suština šalje poruku o neprihvatanju suverenih institucionalnih okvira Bosne i Hercegovine i otvara prostor za opasne političke presedane.

U tekstu rezolucije, koju su usaglasili i predložili Klub zastupnika Domovinskog pokreta i vladajući HDZ, otvoreno se navodi da pitanje ustavnog i političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini predstavlja "predmet legitimnog interesa Republike Hrvatske". Ovakvom formulacijom, najviše zakonodavno tijelo jedne države članice Evropske unije dalo je sebi pravo da arbitrira o unutrašnjem uređenju druge, suverene zemlje.

U prilog tome govori i uvrštena odredba o nastavku saradnje državnih organa Hrvatske s Hrvatskim narodnim saborom (HNS), nevladinom organizacijom koja okuplja političke stranke s hrvatskim predznakom u Bosni i Hercegovini. Time se zvanična državna politika Hrvatske direktno uvezuje s jednom etno-nacionalnom političkom grupacijom, zaobilazeći legalne i krovne institucije države Bosne i Hercegovine.

Najveću zabrinutost u javnosti opravdano izaziva pitanje teritorijalne i administrativne reorganizacije Bosne i Hercegovine. Izvorna verzija dokumenta sadržavala je zahtjeve koji su suštinski vodili formiranju zasebne federalne jedinice, odnosno trećeg entiteta. U usklađenoj i konačno usvojenoj verziji, taj zahtjev je preformuliran u stvaranje "zasebne izborne jedinice", i to isključivo za izbor člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda.

Međutim, ova promjena terminologije ne umanjuje suštinsku opasnost. Kreiranje zasebne izborne jedinice na etničkom principu, unutar složene ustavne bh. strukture, predstavlja mehanizam koji bi u praksi funkcionirao kao de facto treći entitet.

Iscrtavanje novih izbornih granica na osnovu etničke pripadnosti neminovno vodi daljnjoj teritorijalnoj i administrativnoj segregaciji zemlje, što bi trajno narušilo njen multietnički karakter i dodatno zakompliciralo ionako blokirane reformske procese.

Iako je rezolucija usvojena uvjerljivom većinom, tokom rasprave su se čuli i glasovi razuma. Lijeva opozicija i zastupnici nacionalnih manjina u Saboru upozorili su da ovakav dokument neće riješiti realne probleme Hrvata u Bosni i Hercegovini te da je donesen bez šireg političkog konsenzusa. Istaknuto je i da su Hrvatskoj, ako želi igrati konstruktivnu ulogu, potrebni saveznici u Evropi, a ne jednostrani potezi koji izazivaju nepovjerenje u regiji.

S druge strane, desničarska stranka Most pokušala je kroz osam amandmana dodatno radikalizirati dokument. Oni su tražili da Vlada Republike Hrvatske koristi pravo veta u međunarodnim institucijama kada procijeni da su interesi Hrvata ugroženi, da se bh. zvaničnici koji "negiraju prava hrvatskog naroda" proglase nepoželjnima (persona non grata) te da se zabrani ulazak u Hrvatsku onima koji vrijeđaju hrvatski identitet. Ovi amandmani su odbijeni, čime je izbjegnuta potpuna diplomatska konfrontacija, ali usvojeni tekst i dalje zadržava duboko problematičan paternalistički ton.

Iako se u rezoluciji deklarativno navodi potreba za "nastavkom podrške Bosni i Hercegovini na evropskom putu", praktične smjernice koje dokument daje Vladi Republike Hrvatske – poput intenzivnog praćenja izbornog procesa i insistiranja na promjenama političkog sistema – govore suprotno. Umjesto da podrži izgradnju funkcionalnih, građanskih i evropskih institucija u Bosni i Hercegovini, zvanični Zagreb usvajanjem ove rezolucije nastoji nametnuti rješenja koja vode daljnjim etničkim podjelama i stvaranju ekskluzivnih etno-teritorijalnih zona.