Prema drevnoj grčkoj mitologiji Sizif, sin Eolov i Enaretin, bio je osnivač i kralj Korinta. Nenadmašiv u lukavštini i smicalicama sve dok se jednog dana nije zamjerio Zeusu, zbog čega je morao gurati teški kamen do vrha brda koji bi se, čim bi on stigao na vrh, odmah vratio unazad, i postupak bi se neprestano iznova ponavljao. Tako je nastala uzrečica “Sizifov posao”, koja simbolizira neki neuspješan i uzaludan posao koji uzrokuje frustracije. Otprilike, ova uzrečica može se idealno vezati uz hrvatsku vanjsku politiku prema Bosni i Hercegovini.
Neprestano i neuspješno guranje kamena uz brdo, iako svi vide da je štetno za “gurača”, ali i, još važnije, bez ikakvih rezultata. Dokaz tome jeste usvojena rezolucija o Bosni i Hercegovini protekle sedmice u Evropskom parlamentu. Naime, Evropski parlament ustvrdio je da “žali zbog činjenice da BiH i dalje krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima jer nije provela presudu Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetima Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku u vezi sa suzbijanjem diskriminacije i osiguranja demokratske jednakosti građana u izbornom procesu u zemlji, što je preduvjet za otpočinjanje pristupnih pregovora”. Pored toga, Evropski parlament je kroz pet odvojenih presuda nastojao pokazati kako Bosna i Hercegovina diskriminira svoje građane jer kandidaturu na izborima uvjetuje etničkom pripadnošću ili mjestom prebivališta. Rezolucija je usvojena s 483 glasa za, 73 protiv i 133 suzdržanih, što pokazuje da je velika većina parlamentaraca bila za ovakvu deklaraciju.
Međutim, rezolucija je postala medijski zanimljiva zbog ponovne pojave, a koga drugoga nego Sizifa. Naime, hrvatski evroparlamentarci žestoko su kritizirali usvojenu rezoluciju jer ona nije sadržavala termin konstitutivnosti naroda u BiH. Podigla se i velika diplomatska ofanziva pa su hrvatske snage u EU parlamentu uspjele nagovoriti evropske pučane da ih podrže u njihovoj namjeri, međutim, na glasanju se kamen ponovno vratio nizbrdo. Zanimljivo je kako su i HDZ-ovi i SDP-ovi zastupnici glasali protiv rezolucije, čime su potvrdili tezu da u Hrvatskoj postoji samo i jedino HDZ-ova politika prema BiH, koju zdušno podržava i SDP. Takva bezidejnost SDP-a vidi se i u njihovom rejtingu koji je na najnižoj razini u njihovoj povijesti, a idućeg mjeseca vjerovatno će ih i prestići platforma “Možemo”.
Da SDP gura HDZ-ovu agendu u BiH, nakon dugo vremena shvatili su i njihovi drugovi u SDP-u BiH pa su ih žestoko napali zbog toga, naravno njihovim najsnažnijim oružjem: pisanim priopćenjem. Iz hrvatskog SDP-a odgovorili su da odbacuju optužbe kako podržavaju HDZ-ovu desničarsku politiku te da se zalažu za “cjelovitu Bosnu i Hercegovinu”. SDP-ov odgovor ujedno potvrđuje razinu njihove bezidejnosti kada je riječ o vanjskoj politici prema BiH. Međutim, takva bezidejnost nije se rodila jučer, ona traje već cijelo desetljeće. Moglo bi se reći da je jedino Stjepan Mesić, predsjednik Hrvatske od 2000. do 2010. godine, nudio doista autentičnu i drugačiju politiku prema Bosni i Hercegovini.
Nakon pobjede SDP-a na izborima 2011. godine, Ministarstvo vanjskih poslova preuzela je Vesna Pusić, koja se pomalo izgubila u svojim nastojanjima kreiranja politike prema BiH. Da su ljevičari u Hrvatskoj skloni preuzimanju stavova onih koji su u datom momentu najglasniji, dokazuje upravo Pusićka, koja je krajem svoga mandata počela sramežljivo spominjati i treći entitet u BiH. Treći entitet dugo vremena bio je glavni cilj hrvatske politike u BiH, međutim, i to je bio Sizifov posao pa se napravila modifikacija te inicijative u izmjenu Izbornog zakona.
Izmjena Izbornog zakona eufemizam je za pokušaj uspostave trećeg entiteta, moglo bi se reći, pokušaj uspostave fiktivnog trećeg entiteta kada onaj teritorijalni već nije moguć. Oni koji zagovaraju takvu politiku, poput ministra vanjskih poslova RH Grlić-Radmana, govore kako je Federacija BiH bošnjačka iako Hrvati mogu blokirati svaku odluku u njoj, što i dokazuju ne želeći imenovati novu Vladu već 3 godine. Ali teza ide "ova je Federacija bošnjačka pa nam treba neka hrvatska”, iako Hrvati i Bošnjaci žive zajedno.
Međutim, legitimno je da Vlada RH sama definira svoje ciljeve i metode vanjske politike, na kraju za njih ona i snosi odgovornost u slučaju neuspjeha ili uspjeha. Simptomatično je kako za takvu politiku Hrvatska naprosto nema niti jednog saveznika izuzev Milorada Dodika, koji će podržati sve što ima za cilj dezintegraciju institucija Bosne i Hercegovine. Unatoč višegodišnjim naporima Vlade RH da na svim svjetskim adresama i u baš svim prilikama lobiraju za hrvatske interese u BiH, i dalje ne uspijevaju nametnuti svoju agendu niti steći nekog saveznika u takvoj politici. S druge strane, nije to ni čudno ako uzmemo u obzir da je Hrvatska članica Evropske unije, što znači da je preuzela dužnost djelovanja sukladno evropskoj pravnoj stečevini koju, kada je riječ o Bosni i Hercegovini, često krši.
Naprimjer, Hrvatska insistira na “jednakopravnosti konstitutivnih naroda”, a ne na “jednakopravnosti građana”, kako bi bilo sukladno s evropskom pravnom stečevinom. Upravo je hrvatski primjer bio signal vodstvu Evropske unije da mora izmijeniti politiku proširenja. Hrvatska je zadnja članica koja je ušla u EU 2013. godine, a nakon toga Evropska unija postavila je kriterij da svaka zemlja koja ulazi u EU u budućnosti mora u potpunosti imati riješene odnose i sva pitanja sa susjednim državama kako se ne bi ponavljao slučaj Hrvatske, koja je u EU dovukla svoj arbitražni spor sa Slovenijom i destruktivnu politiku prema BiH, koja često Evropsku uniju stavlja u izazovan položaj. Hrvatska očito ne shvata kako se u Evropi promatra Bosna i Hercegovina, a dovoljno je stati sa strane i bez etničke pristrasnosti i ostrašćenosti razmotriti uređenje Bosne i Hercegovine. Apsurdi ovakvog uređenja vidljivi su već u hrvatskoj evroparlamentarki Željani Zovko. Upravo je gospođa Zovko iz cipela veleposlanice Bosne i Hercegovine u Rimu uskočila u cipele evroparlamentarke Republike Hrvatske. Dakle, nominalno je zastupala interese jedne države u Italiji, da bi nekoliko dana kasnije počela zastupati interese druge države u Bruxellesu ili Strasbourgu.
Ništa drugačiji nije primjer niti Dragana Čovića, koji je, dok je obnašao dužnost člana Predsjedništva BiH, išao glasati na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj. Dakle, pozicije koje obnašaju Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu pozicije s kojih se zastupaju bosanskohercegovački interesi već isključivo hrvatski interesi, i to hrvatske države, ne hrvatskog naroda u BiH. A često su ti interesi i naprosto stranački, prije svega HDZ-ovski. Paradoksalno, upravo su u Hrvatskoj desne političke opcije jako osjetljive na saradnju nacionalnih manjina s matičnim državama. Prije svega se to odnosi na Srbe i Bošnjake. Tu dolazimo do opravdane teze profesora s FPZG-a Dejana Jovića kako su Hrvati i Srbi suveren narod u svojim matičnim državama, ali i suveren narod u Bosni i Hercegovini upravo zbog socijalističkog termina konstitutivnosti naroda. I ne bi niko imao ništa protiv te konstitutivnosti u Bosni i Hercegovini kada bi ona označavala sredstvo nacionalnih grupacija da zaštite svoje nacionalne interese, a zajednički rade na prosperitetu države, a ne mehanizam dviju država da utječu na procese u Bosni i Hercegovini, prvenstveno u destruktivnom smislu. Sizifov posao će se po svemu sudeći nastaviti, a prekinuti ga može jedino promjena kursa i otvaranje dijaloga s Bošnjacima.
