Dok se Evropa ovog ljeta prži na temperaturama koje tope asfalt i isušuju korita rijeka, stižu vijesti koje lede krv u žilama. U Mađarskoj, Dunav, moćna vodena kičma kontinenta, toliko je oslabio da više ne može hladiti reaktore nuklearne elektrane Pakš, koja je preko noći zbrisala hiljade megavata s mreže. U Srbiji, hidroelektrana Đerdap, nekadašnji ponos jugoslovenske inženjerije, radi na historijskom minimumu, a država vapi za štednjom kako bi izbjegla restrikcije.

Regionalni energetski sistem, krhak i isprepleten, puca po šavovima. A mi? Šta mi radimo dok se požar širi komšijskim dvorištem, prijeteći da brzo pređe u naše?

Mi se pravimo da nas se to ne tiče. Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije, na čelu s ministrom Vedranom Lakićem i uz blagoslov Vlade premijera Nermina Nikšića, bira najskuplju moguću tišinu – kupljenu tuđom, basnoslovno skupom strujom.

Od izvoznika do ovisnika: Put u ekonomsko ropstvo

U ne tako davnoj prošlosti Bosna i Hercegovina, sa svojim ugljem i rijekama, decenijama je bila energetsko srce regije. Naši termoblokovi u Tuzli i Kaknju i hidroelektrane na Neretvi i Drini nisu napajali samo naše domove i fabrike oni su bili garant stabilnosti i izvor značajnog prihoda od izvoza. Bili smo, da se ne lažemo, suverena zemlja barem u jednom pogledu – energetskom.

Danas stvari izgledaju drugačije. Postali smo karikatura te sile. Zvanični podaci Agencije za statistiku BiH, koje vlastodršci vješto guraju pod tepih, svjedoče o kataklizmi. Samo u jednoj godini, uvezli smo električne energije u vrijednosti od gotovo 630 miliona konvertibilnih maraka. Za samo dvanaest mjeseci, naša ovisnost o hirovitim stranim berzama se udvostručila. Novac naših građana, umjesto da se ulaže u revitalizaciju domaćih kapaciteta, odlazi stranim mešetarima koji na našoj nevolji grade profite.

Ovo nije samo ekonomska statistika, prije će biti čin veleizdaje domaćeg suvereniteta. Politička elita svjesno nas je pretvorila u ovisnika, računajući da će na tržištu uvijek biti "robe" za kupiti. Ali, zaboravljaju jednu historijsku lekciju, brutalnu i jednostavnu: kada nastupi stvarna kriza, solidarnost nestaje. Prvo se spašava vlastita kuća. Mađari i Srbi neće gasiti svoje gradove da bi nama prodali struju koje ni sami nemaju. Tada nam sav novac ovog svijeta neće pomoći, jer struje na tržištu fizički neće biti.

Betonski divovi na staklenim nogama

U srcu naše tragedije leže dva betonska diva: Termoelektrana Tuzla i Termoelektrana Kakanj. Izgrađeni u drugoj polovini 20. vijeka, oni su spomenici jednog vremena kada se razmišljalo strateški i dugoročno. Decenijama su bili naša tvrđava, garancija da svjetla neće biti ugašena.

Danas, ti divovi stoje na staklenim nogama, izjedeni višedecenijskim nemarom, sistemskom korupcijom i partijskim kadroviranjem koje je struku zamijenilo poslušnošću. Pita li se iko u Vladi FBiH da li su na vrijeme osigurani ključni rezervni dijelovi za postrojenja stara pola vijeka? Da li neko provjerava stanje kotlova, turbina i generatora? Ili se, po starom bosanskom običaju, čeka da sistem pukne, po mogućnosti usred zime, pa da se onda upire prstom u prethodnike, sudbinu i više sile?

Održavanje ovih postrojenja nije tehničko, već prvorazredno državno pitanje. Ignorisati ga znači svjesno pripremati scenario u kojem će stotine hiljada domova ostati bez grijanja, a bolnice bez struje. To nije nesposobnost, to je saučesništvo u nadolazećoj katastrofi.

Rudari kopaju, politika zakopava

Ipak, i najmodernija termoelektrana je samo gomila beskorisnog metala bez onoga što je pokreće – bez uglja. Najveća optužnica protiv ove, ali i niza prethodnih vlada, jeste potpuni kolaps investicionog ciklusa u rudnike. Dok se po medijima priča o apstraktnoj "pravednoj tranziciji" i maglovitoj "Južnoj interkonekciji", rudari u Brezi, Zenici i Kreki svakog dana silaze u jame koje se nisu suštinski promijenile decenijama. Rade sa zastarjelom opremom, u nehumanim uslovima, za državu koja ih se sjeti samo kada zaprijete štrajkom.

Bez masovnih, hitnih ulaganja u modernizaciju rudnika i osiguranje stabilne proizvodnje uglja, priča o energetskoj neovisnosti je najobičnija laž. Naše termoelektrane će, umjesto izvora energije, postati hladni spomenici promašene politike i nakaradne "zelene" tranzicije koju provodimo tako što gasimo svoje, a kupujemo tuđe, često još prljavije megavate.

Karta za srednji vijek

Ponižavajuće je gledati političku "elitu" koja krizu u komšiluku posmatra s olimpijske distance, uvjerena da se plamen nas neće dotaći. Njihova strategija nije strategija, već panično krpljenje rupa novcem koji nemamo, dok temelji kuće truhnu. Ne vode oni nas u Evropsku uniju, s ovakvim diletantizmom, vode nas direktno u energetski srednji vijek.

Dok se oni bave jeftinim populizmom i kozmetičkim rezovima, historija nam ispostavlja račun. Račun za decenije zapuštanja, za svaki tender namješten za stranačkog podobnika, za svakog otjeranog inženjera, za svakog rudara kojem nije kupljen novi kombajn.

Ovo više nije pitanje politike, ovo je pitanje opstanka. Zima dolazi, a naša svjetla su u rukama onih koji čine sve da nam ga ugase.