Gledam i ne znam šta je to. Pojavljuje se pred mojim očima. Kao u šatoru legendarnog Hasana, šatoru koji je zapravo bio prva mračna komora na svijetu.
Izokrenuti svijet. I nevidljivi svijet koji postaje vidljiv. Jer se ulovljena svjetlost igra.
A ona hrid na hartiji i dalje raste. Naizgled su iste boje. Preda mnom nije bio šator u oazi ili pred velikim gradom. Samo jedan prazan list. I ta hrid na njemu koja liči na slovo. Ali to ne traje dugo.
Preobličava se, ne u drugo slovo nego u drugi oblik i to je očito svijet koji valja drukčije čitati. Hartija se počinje talasati i ostavlja hrid samu usred svoga mora.
Mnogo je školjki na toj hridi. Ne samo priljepaka nego i neviđeno različitih koje se poput očiju otvaraju prema svijetu oko njih. Gledaju u svijet, ali i svijet u njima može vidjeti brojne svjetove.
Gledaju se svjetovi.
Tako sam i ja naučio gledati.
Iznenadno.
Vidio sam dječaka s izrezbarenim mačem kako se igra u svom voćnjaku i znao sam ko je to. Šta sam sve potom vidio:
Mjesto gdje je ukopan pjesnik između dvije voćke koje mu humak dva puta godišnje prekrivaju beharom.
Lice nepoznatog čovjeka koji mi nešto nijemo govori, a ja ga nikako ne razumijem.
Skupinu ljudi u nevolji među kojima sam bio i sam s porodicom. Svi smo mislili da će neko pomoći, a on je bio živa slika toga.
Ogroman debeli čovjek u crnom šeširu i s crnim ogrtačem iz kojeg je zvonilo nekoliko mobitela.
Jedan od humanista koji su svuda oko nas, samilosni i nasmiješeni.
I mnogo još različitih iako u suštini sličnih.
Arif Tamburija je nosio ovna po štriku, a iza njega se čula pivačka tambura i glas pjevača.
Tu su i posthumna putovanja Cristobala Colona.
Od onog običnog dana u Valjadolidu do samostana u Sevilli. Potom u Hispaniju. Kolonijalni ratovi su kasnije pomjerali njegovo počivalište. Havana. Sevilla. Niko više ne može biti siguran. I danas, zapravo, kažu, čovjek koji je promijenio svoje ime počiva na dva mjesta: u seviljskoj katedrali i u Santo Domingu.
Viđenja su nepredvidljiva. Koliko puta prođem obalom, toliko se puta osvrnem. Osjećaj zbog kojeg se okrećem nema svoj jasan oblik. Niti je to nešto što se možda može vidjeti. A onda vidim. Ruke. To su drvene ruke. Podsjećaju na ruke sužanja koji iz nekih rupa vape za spasom. Odlazeći, shvatam da su to samo stabla murvi između zime i proljeća.
Jedino što je pouzdano u godinama koje su iza mene jeste sjećanje tih jutara koje pamtim i sjećanja na ta jutra na raznim mjestima svijeta, u raznim gradovima i na raznim rijekama i cestama.
Svi su označeni u ovom dijelu sjevernog Londona gdje trenutačno boravim: odjećom, kožom, zaliscima. Kretnjama. I izrazom lica.
Zaista fascinantno. Možda je to istinita priča o viktorijanskoj kući i njenim duhovima. Londonska rijeka Lea ima veliki broj živopisnih brodova i nasrtljivo dosadnih labudova. Lea. Ne znam otkud joj to ime. Vjerujem da ne znaju ni labudovi koji plove njenom vodom poput brodova i provlače se između uspavanih brodova u kojima spavaju ljudi.
A labud?! Razlog mog najvećeg straha.
– Labud?
– Da, labud. Bilo je to u Berlinu. Na jezeru ispred jednog od najpoznatijih dvoraca. Tu je stajao moj jedva dvogodišnji sinčić. Najednom je iz vode izronio kljun s prodornim zvukom na vrhu uvrnutog debelog konopa njegova vrata tako da sam dječačića jedva sklonio u posljednjem trenutku... Ti se ne bi uplašio?
– Ko ne bi?!
Najveće razočarenje na svim putovanjima jesu poznata mjesta. Mislimo da smo ih dobro upoznali i zapamtili, ali ona kao da o tome imaju svoje mišljenje.
Ne daju se prepoznati.
Krov nije bio ovakav, pomišljate, možda su ga promijenili. A onda, na kiosku, ili u nekom izlogu, vidite fotografije snimljene prije vašeg dalekog dolaska. I na njima je isti ovaj današnji krov koji vam se smije u lice.
A šta je tek sa sjećanjima na samoga sebe – o doživljajima u kojima smo tako duboko sudjelovali i vjerujemo da su nas u velikoj mjeri promijenili i odredili korake naše sudbine u budućnosti?!
Osjetio sam neko drhtanje. Kao u snu. Sve se zapravo činilo uobičajeno, ali istovremeno i opasno, kao da neka usjeklina, rasjeklina, počinje rasti i prijeti kako će se sve raskomadati i urušiti.
I onda sam vidio čašu.
Drhtala je u vitrini.
Bilo je samo pitanje trenutka kad će se sama u sebi slomiti i urušiti u bezbroj neprepoznatljivih komadića.
Nešto postoji kao san, nešto kao zbilja. Kad se to dvoje sretnu i dodirnu – uvijek postoji opasnost.
Ko je to rekao? Kad? I kakva opasnost?
Prepoznajem i starca čije je tijelo neka vrsta nezaustavljive harfe boli.
Hrid tone u hartiju. Neumitno. Ostaje samo prazan list.
I harfa boli koja ne prestaje da svoje pulsira.
