Julija je došla s Taibom, našim stanodavcem, vozačem hitne pomoći, koju minutu prije granatiranja. Ponovo je bila u pratnji ranjenika. Gledala je u jednu tačku, ne pozdravivši me, izbezumljeno, odsutno, konstantno je ponavljala samo jednu rečenicu, u pravilnim razmacima: “Samo da je šljem imao... Samo da je šljem imao...”
“Šta priča? Šta joj se desilo?”, upitah tiho mamu dok sam bio na lavabou, perući ruke, tako da me Julija nije mogla čuti.
“Bolo... Komandant Bolo... Ranjen... Teško... Odvukli su ga u Tuzlu”, duboko uzdahnuvši, reče mi mati. Kao da mi se tlo izmaklo pod nogama... Uhvatih se za lavabo... Bila je to najstrašnija vijest koju sam čuo taj dan. Komandant Bolo... Teško ranjen... Još nisam mogao vjerovati...
SVE JE U BOŽIJIM RUKAMA
Jutro je. Snijeg sipi. Oštri januarski vjetar. Minus dobro ispod nule. U selu sablasna tišina. Nema graje kao jučer. Čini mi se da je sve stalo. Ulice su puste u ovaj jutarnji čas. Sve odraslo, što je muško, ili je na liniji, ili u bolnici, ili u radnoj obavezi opslužuje vojsku, Armiju RBiH, koja vodi odsudne borbe za opstanak Olova. Za opstanak Bosne i Hercegovine! Ako dobije ovu bitku, neprijatelj će spojiti Ozren i Romaniju dolinom Krivaje. Osigurali bi rezervni koridor, pored onog Brčanskog. Slobodna teritorija bila bi pocijepana. Tuzlanska regija u potpunom okruženju. Više od milion ljudi bilo bi u nekoj vrsti enklave. Ulozi su ogromni.
Naložio sam vatru, doručkovao, izletio vani... Mati je kao nešto rekla u vezi s granatiranjem... ili mi se učinilo. Morao sam napolje. Sresti nekoga. Doći do informacije. Šta se dešava? Morat će već neko doći, medicinska sestra Nerma, vozač hitne Taib, možda Nijaz automehaničar... Svi su u Paskoj Luci, u krugu ratne bolnice, ondje gdje su informacije...
Spuštam se ka Vasvinom restoranu. Nema ni Ahme već danima. “Forsiram” cestu uz Krivaju ne bi li vidio nekog poznatog. Skoro da sam izgubio nadu, kada su se otvorila vrata zgrade u kojoj je smješten štab Ilijaškog bataljona. Sifet, stariji vojnik s bubrežnim problemima, promoli glavu i mahnu mi rukom. “Hajd' na čaj”, pozva me.
Ulazim. Drvena koliba. Nekada ju je koristila turistička zajednica. Na zidu su još obješeni posteri s reklamama “jugoslavenskog mora”. Smjenjuju se motivi Splita i Makarske rivijere. U prvom planu plaže i oskudno odjevena ženska tijela, šetnica i drvored palmi... Uhvati mi pogled Sifet. “Eh, da je sad ljeto i sunce. Umjesto ove vukojedine, malo muzikice i fino društvo. Fina je ono zemlja bila. Al’ ne more. Htjeli su Srbi i preko toga. Virovitica – Karlobag. Idiotluk. Službovali su od Ohrida do Kranja i opet im malo. Nego, kako stvari stoje kod tebe?”, upita me Sifet. Slegnuh ramenima i rekoh: “Bolo...” Sifet odmahnu rukom: “Znam. Loše vijesti brzo putuju. Sad je sve u Božijim rukama.”
Pristavio je čaj, donio mi šoljicu, nasuo. Pripalio je cigaretu, sjeo, da bi potom nastavio: “Kakva je to ljudina, moj sinko! Da nas je više takvih. Uvijek na liniji. S borcima. Kad ne puca, okupi vojsku, pa uređuju liniju, produbljuju tranšeje i rovove, utvrđuje grudobran... Sav je od akcije... osmatra, mjeri, crta, osluškuje... Uvijek je korak ispred neprijatelja. Jedan je dan čuo motorne pile s agresorske strane. Skontao ih... Prosijecaju šumu... Prave tenkoprohodni pravac... Odmah je na tom dijelu postavio prepreke... Nisu dobro prošli kada su krenuli. Mnoga je četnička majka zakukala... Nema ti kod njega, ono znaš, istureno komandno mjesto, sa sigurne udaljenosti, pa motorolom navodi vojsku... Nije ti on 'šminker'... Uniforma, kancelarija, sekretarica po mogućnosti, borba za činove, unapređenja... nema to kod njega. A pun ih je 'Aquaterm' (hotel u kojem je smješten ratni štab) takvih! Kobajagi oficira. I brat mu je na liniji. Najbliža rodbina također, nikoga taj ne štedi! On je vojsci, posebno ovim mlađim poput oca...”
BOLJE BI MU BILO DA NIJE ULAZIO
Sifetovu besjedu prekinula je škripa ulaznih vrata. Na ulazu se pojavio D. – vojni policajac. “Merhaba. Ima li šta ljuto, da me ugrije na ovoj hladnoći?”, upita D.
“Ti to mene provociraš, je l', D.?”, promijenivši boju lica, povišenim tonom oglasi se Sifet.
“Šta sam pogrešno rek’o?”, unezgođeno će D.
“Ti stvarno ne znaš?”, upita Sifet.
D. je slegao ramenima.
“Dobro. Možda i ne znaš. Sad ću ti ispričat’ i nikada više da mi to pitanje nisi postavio!”, Reče Sifet otresito, potom nastavi.
“Mlad sam počeo piti. Još kao srednjoškolac. Isprva, bio je to naš mladalački bunt. Ono piva ili dvije... S rajom. Svi piju, ne mogu ja biti izuzetak. Onda sam se brzo zaposlio nakon srednje. Dobra plata. Nikad je potrošiti. U to vrijeme masovno su se otvarale kafane... Ono, s posla pa u birtiju. Dobra muzika. Dobri drugovi. Dobre ‘druge’. Pojavili se štok i votka... Rakija je bila dostupna na svakom koraku. Danima se nisam trijeznio. Jedno jutro došao sam prilično pripit na posao. Imao sam nekakve halucinacije i izgalamio se na kolege. Napravili su zabilješku. Trebalo je da idem ili na disciplinsku ili na liječenje. Odabrao sam ovo drugo. Šta sam tamo sve vidio, mog’o bih roman napisati. Nakon tri mjeseca, pustili su me. Otišao sam kod sestre. Nisam želio kući biti sam.... Doći u iskušenje... Popio sam lijekove. U neko doba noći probudio sam se. Vidio sam miša kako nagriza storu. Zatvorio sam oči. Otvorio oči. Miš je ponovo bio tu. Ne znam koliko puta sam ponavljao, dok konačno nisam zaspao. Rekli su mi da je moguće da sanjam miševe... Bijele miševe. Ujutro me probudio sestrin plač.. Stora je bila uništena. Upitala me kako nisam ništa vidio ni čuo. Nisam joj uspio objasniti. Tad sam donio odluku, nikad više... Svaka pomisao na smrdljivu kapljicu čini me frustriranim...”, reče Sifet.
“Ja to umjereno. Čaša vina je dobra za srce. To će ti svaki doktor reći”, odgovori D.
“Hm... Čuj ti njega. Šta ti znaš? Dovedu bijeli mantil na TV, dobro ga plate, pa pričaj! Sve krene s čašom. A i ta čaša, koliko štete načini zubima, jednjaku, želucu, mozgu, kažu li ti to? Vidio sam dosta takvih, upropaštenih! S jednom čašom vina dnevno. I ne samo da su sebe upropastili, već i ženu, djecu, roditelje... Alkohol ti je sjeme svakog zla”, odbrusi mu Sifet. “Evo ti šoljica čaja i nemoj da gnjaviš više o piću”, nije se dao zbuniti Sifet.
D., poput malog djeteta, postiđeno, uhvati šoljicu, prinese je ustima i otpihnu gutljaj. “Dobar ti je ovaj čaj, Sifeta”, reče.
Sifet se nasmiješi. “Nego, odakle ideš, ima li kakvih vijesti? Moj još niko nije prispio, sve je na liniji.”
“Vode se borbe. Naši su napravili protuudar. Bili su četnici ušli i kilometar... Sad su vraćeni negdje na pola puta. Između Kruševa i prvih kuća u Bakićima. Vode se borba prsa u prsa. I ako padne Olovo, minirat ćemo krševe i ne mogu dalje. Ovdje je sigurno”, reče D.
“Jezik pregrizao dabogda... Mnogo si mi pametan. A kad uđu u Olovo, zaposjednu sve one kote, misliš li da ćeš moći na ovom mjestu ispijati čaj? S Memagića stijene bi te roko, kamen na kamenu ne bi ostao! Nego, jesi li popio? Haj’ sad napolje, ne mogu te više slušat”, prilično oštro reče Sifet.
“Ali....”, D. je pokušavao objasniti.
“Nema ali..”, Sifet je ustao, otvorio vrata i gotovo izgurao D.
“Zapamtit ću ti ovo...”, procijedi kroz zube D.
“Jednom ćeš mi biti zahvalan”, dodade Sifet i zatvori vrata. “Dok se sastaviš s pameti. Vidiš u šta si godine sprc'o... Ograničen da ne može više biti! Čuj nek’ padne Olovo... Za degeneka...”, i dalje je prilično uznemireno nastavljao Sifet.
TAHIR DOLAZI S VIJESTIMA
“Nego, sinko, čitaj, pitaj, skitaj – putuj po svijetu, upijaj dok si mlad... Da ne bi ’vako bulaznio pod stare dane ko ova budala. Nego, pitah li te kakva je situacija kod vas?”, upita Sifet.
“Pitali ste. Ne znam na šta mislite? Dobro smo”, odgovorih mu.
“Ništa... nego sačekaj...”, reče Sifet. Otišao je do male ostave. Donio je četiri konzerve graška. Potom ih je upakovao u ceker. Stavio je kažiprst na nos i tiho mi rekao: “Nikome ni riječi od mojih o ovome ako se pojave. To je naša tajna.”
Taman kad sam krenuo, na ulaznim se vratima pojavi Tahir, oficir. Sačekao sam da uđe. Bio je vidno neraspoložen. I Sifet je to primijetio.
“Uranio, zoru prevario. Kako si mi, Tahir-paša, ima li šta novo?”, upita Sifet. Tahir ga pogleda. “Ima...”, reče, pa potom napravi stanku, dugu, predugu.
Razmišljao sam da iskoristim trenutak i da izađem. Kopkalo me je šta ima reći. Potom je nastavio. “Zaustavili smo četnike!”, reče, pa uslijedi nova pauza.
“I šta je u tome loše, pa si tako smrknut?”, upita Sifet.
“Sedam je poginulih... dvadesetak ranjenih! Od toga, trojica teško!”, odgovori Tahir. Oči su mu bile puno suza. “Mladići. Najviše ovih iz Živinica, ‘Ose’. Kako hrabri momci... Udarili su u odsudni čas... Sve gore vri…”, kazivao je Tahir.
