Vidio sam nekoliko puta u životu svečani zastor u matičnoj dvorani, tamo gdje mu je mjesto.
Uvijek je to bio poseban doživljaj.
Taj trenutak nije uvod u dramski čin nego povod da se saberu iskustva i sve ono što očitava dotadašnju povijest teatra o kojem je riječ. Slika je to sredine u kojoj teatar živi i u kojem djeluje.
Zamislio sam se nad tim kao student za vrijeme jednog nekrologa koji se posve primjereno održavao u Sali najpoznatijeg teatra u gradu u kojem sam studirao.
Ispred nas nije bila zavjesa nego ogromna slika Hrvatski narodni preporod Vlahe Bukovca.
Vidjeli smo na njoj između ostalih i Gundulića, čije mjesto nije samo likovno određeno.
Godine su prolazile, a svečani zastor neumitno se spuštao kao oznaka svečanosti ili obilježavanja nečeg značajnog.
Sjećam se trenutka u rodnom gradu kad je jedan slikar dobio narudžbu da načini sliku za zavjesu koja će biti istkana kao velika tapiserija i ispričati priču o svemu što je bilo ovdje i o čemu teatar želi govoriti.
Bio je to mnogo teži zadatak nego što je mislio. Posve ga je obuzeo i načinio je mnogo skica prije nego što će ih povezati i naslikati kao priču koja govori o vremenu u kojem živim, s pogledom na ono nekad i viziju budućeg.
Na kraju se to dogodilo.
Sjedili smo u sali gdje je zastor, govorio sam o sebi i dugo nakon što su riječi otvorenja potonule u pamćenja.
Vidio sam zastore u teatrima mnogih gradova u kojima sam duže boravio.
I svaki put sam nastojao pročitati sliku.
Neki teatri koji dugo postoje imaju dva ili više svečanih zastora kako bi ostali u dodiru s vremenom.
Ti zastori slika su koja se nadopunjava.
Jedanput sam čitao pjesmu u poznatom budimpeštanskom teatru. Bili su to dani Endre Adija, velikog mađarskog pjesnika, kojeg su se prisjećali pjesnici iz čitavog svijeta.
Nevjerovatan trenutak za pamćenje i slika na zastoru koju i dan-danas pokušavam pročitati.
Za tog boravka tumarajući po gradu naišao sam na BOSNÝAK TÉR. Bošnjački trg.
Napisao sam pjesmu s tim naslovom i nekoliko dana kasnije, dok smo u istom onom teatru gledati Hamleta i kojem sam, nevjerovatno, ne znajući jezik, u svakom segmentu savršeno dobro razumijevao, vidio sam na nevidljivom zastoru prizore iz života vojnika koji su trgu dali ime.
Dnevnici sjevera dnevnici juga
otvaraju prozore svih kuća na trgu
gdje sam zakoračio
u čistu prozračnost
a djevojke izlaze i nestašna djeca
ispunjajući prostor
u kojem drhtim i prepoznajem se
Prozračnost je prostor koji pamtim
prije rođenja rakovi su letjeli
i ribe su probijale oblake
i kiša je ravnala namreškani jorgan mora
ispod kog su trnuli plivajući leševi
od hladnog ognja
Vulkani se premještaju
hramlju od jedne pustinje do druge
od juga ka sjeveru
vulkan i vulkanica zapretavaju svoj dragocjeni
oganj
i smiruju se pomamno
naslonjeni jedno na drugo
Iz trbuha vulkanice izlazi žežena lastavica
njeno krilo dotiče moj mozak
Prozračnost je trg
trg seoba
trg koji plovi ravnicom
na prozoru je djevojka koju pamtim
a čije se ime obrće u mom mozgu
kao žeženo lastavičije jaje
trg gdje sretoh tebe
usred prozračnosti
trg sjevera i trg juga
popločan mjesečevim kamenjem
