Negdje u mladosti pojavio se niz novih novogovora (kao asocijacija na neke vremenski bliske u našim prostorima, ali i one jedva razumljive novogovore koji su nas zapljuskivali iz svakodnevnih političkih govora).

Otuda i širokoopisni naziv za kočijaša koji je u naslovu.

Osim u svom rodnom gradu u mladosti, viđao sam mnogo fijakera i fijakerdžija u raznim dijelovima svijeta i čini mi se da su svi imali neku svoju posebnost. Kako kočijaši, tako kočije i – konji.

I duge riječi.

Poput fijakera su i svemu daju druga značenja.

Samo je životinjska fela zvana Hipokapelefantokamela

Mogla da nosi ne mareći ništa na tolicnoj kosti toliko mesišta. Tako je govorio Cyrano de Bergerac u istomenoj drami Edmona Rostanda (naziva je herojskom komedijom).

Shakespeare u jednom svom komadu koristi riječ Honorifikabilitudinitatibus, za koju se smatralo da je najduža u srednjem vijeku i po tom je više poznata nego po značenju.

Ponekad to ima stilsku boju kao što u jednoj priči svoga fratarskog ciklusa Ivo Andrić dodaje opisu putovanja jednog lika njegovo stanje skovanom riječju svebogamoleći.

Tu je i vedri Duško Radović, koji u jednom kratkom tekstu govori o liku čije je ime Savonarolalinovački.

I tako opet fijakeri: Onaj kojim sam se vozio u Berlinu od jednog zoološkog vrta do drugog i nisam primijetio na njima nikakve istočnozapadne razlike.

Čitav niz fijakera u Beču ispred dvorca-muzeja. Kočijaši su izgledali muzejski i nastojali da i konji ostanu u tom pričinu. Tako je muzej izišao ispred zgrade i napučio trg, odakle je vozio svoje putnike na razne strane. Kako bi se tu samo zbunio fijakerdžija iz moga djetinjstva koji bi na sve to odgovorio na svoj način, kao što je uvijek činio. Uštogljeni kočijaši ispred muzeja, kao preparirani, začas bi oživjeli i raštrkali se na sve strane.

Napisao sam u mladosti dramu Kišni fijaker, koja nije oživjela ni na scenskim daskama, niti u televizijskim živim slikama. Objavljena je u časopisu. I ostala skrivena drama za čitanje. U istinskom značenju te riječi. Opis kiše i događaji u njoj vječno žive u meni. Kao i spomenuti banjalučki fijakerdžija kojem sam posvetio nekoliko stranica u priči Dar. Jedanput se, bezbeli mahmuran, zaputio preko Zelenog mosta, a s druge strane je išao nervozan, mlad poslovni čovjek u svojoj limuzini. Kad je vidio fijaker s druge strane uskog mosta zatrubio je. Odgovora nije bilo. Trubio je i trubio i trubio. Uzalud. Potom je izišao iz svog vozila i proderao se, gestikulirao fijakerdžiji da se vrati. Bajko (kako sam mu dao ime u priči) je nipodaštavajući odmahnuo rukom, zavalio se na zadnje sjedište i pokrio starim prekrivačem. Izgledalo je da će zaspati, što je bilo sasvim blizu njegovom umornom pogledu.

Saobraćajni nesporazum tako se mogao riješiti samo na jedan način. Nervozni vozač limuzine bio je prisiljen da se vrati kako bi fijaker spokojno prešao preko mosta. I nervozni nije više kazao ništa jer je prepoznao jakog i prijekog fijakerdžiju.

Tako je to bilo.

Često vidim mnoge fijakere u kojima sam putovao ili slušao priču o njima. Kao Flaubertov fijaker s raspojasanom njegovom junakinjom u njemu. Svježe obojeni fijaker iz Budimpešte. Davni fijaker iz Lavova kojim smo se vozili po tom starom gradu. Odnedavno čujem prijeteće zvukove koji se pojačavaju do dana današnjeg i od grada i uspomena čine metu koja ne može pobjeći.

Sad se sve, i usputni tadašnji šći, i boršč, i kvas, i ulična muzika, čine kao priviđenja skrivenog prošlog vremena.

Oaza mira.

U Aleksandriji je bilo posve drukčije. Fijaker je ulazio u tržnicu i sporo prolazio njome kao da razgleda. Prodaja golubova za jelo s rižom, leblebije, bademi, kikiriki, naranče, limunovi, banane i sve drugo voće i povrće što se tu može zamisliti. Kao i nakit. Naušnice, ogrlice, prstenje...

Vožnja nalik na odgođeni objed.

Sve do Cordobe.

S jedne strane Gvadalkivira na drugu. Iz živopisnog, punokrvnog spleta ulica i građevina do gotovo zaboravljenog naselja koje se jedva sebe sjećalo, i to povremeno, i svoje nekadašnje neiskazive ljepote. Različiti svjetovi na rubovima Sevilje.

Riječi, slike i glasovi otkrivaju se i preobražavaju dok prolazimo njima. Uranjamo i postajemo svjesni da je to tek doticaj jednako kratak kao udarac kopita u put.

Fantazmagorični fijaker.

Oniričke uspomene.

I povratak u trenutak koji je mjesto susreta.

A ono je u fijakeru.

Mjesto susreta je i na vrelu Bosne.

Moj mali sin i ja sjedimo pokraj kočijaša.

Najednom konj pusti zaglušujući vjetar (onaj iz uzrečica i svega ostalog što ide uz to). Dječaka je to uplašilo, te ga je počeo malom šibom, koju je držao u ruci, udarati. Fijakerdžija i ja smo ga počeli smirivati, objašnjavajući da je konj pojeo nešto što mu je pokvarilo stomak. I smirio se. Drvored kojim smo prolazili odveo nas je svakog u svoja sjećanja.

Ne znam šta su tad mislili stari fijakerdžija i moj mali sin Haris, ali kroz svijest su mi prolazili, jedan za drugim, svi fijakeri koje sam vidio u životu i u kojima sam se vozio.

Banja Luka, Sarajevo, Zagreb, Budimpešta, Lavov, Berlin, London, Sevilja, Cordoba, Aleksandrija...